Veoma često možemo čuti kako roditelji koji imaju više djece uspoređuju proces razvoja govora u mlađe i starije djece: «Moj je stariji sin naučio boje i slova mnogo brže od mlađeg». «Moj stariji sin još ima problema s izgovorom, dok njegova godinu i po mlađa sestra govori potpuno razgovijetno», itd.
Redoslijed rođenja također je postao područje interesa stručnjaka za dječiji govorni razvoj. Otkrilo se da prvorođena djeca u drugoj godini života imaju bogatiji rječnik, u rasponu od čak 50 riječi i počinju spajati dvije riječi u rečenicu.
Ko brže nauči razgovarati
Druga istraživanja kažu da kasnije rođena djeca donekle ranije razvijaju konverzacijske vještine od prvorođene braće i sestara. Tako, kasnije rođeni maleni bolje se zadržavaju na temi razgovora i bolje povezuju svoje izjave s izjavama sugovornika. To potkrepljuje istraživanje da kasnije rođena djeca lakše sklapaju prijateljstva s vršnjacima.
Zašto nastaju te i druge moguće razlike među djecom unutar jedne porodici? Zabilježene razlike među prvorođenom i kasnije rođenom djecom nastaju iz nekoliko razloga, uključujući i taj da je svako dijete jedinstveno i da ne postoje dva potpuno jednaka djeteta.
Ipak, razliku s obzirom na redoslijed rođenja najviše uvjetuje činjenica da prvorođeno i drugorođeno dijete odrastaju u drugačijim jezičnim okolnostima. Drugim riječima, situacija u kojoj se nalazi prvorođeno dijete drugačija je od situacije u koju dolazi drugo dijete. Te razlike najčešće stvaraju roditelji i ostala djeca u porodici.
Uloga roditelja
Barem dok se nije rodilo drugo dijete, prvorođeno je, prema definiciji, jedino dijete u porodici. To znači da, u većini slučajeva, ono dobiva maminu i tatinu punu pažnju (a također i baka i djedova).
S druge strane, drugorođeno dijete ima jednog člana porodice više nego što je imalo prvorođeno. Zbog toga, Prvorođena djecaPrvorođena djecaPrvorođena djeca.
Istraživanja su pokazala da su s prvorođenom djecom roditelji skloniji govoriti složenijim rečenicama i postavljati više otvorenih, a manje direktnih pitanja. Također, roditelji spontano više potiču govorni razvoj svojih prvorođenaca. Zato, barem dok je jedino dijete u obitelji, prvorođenac uglavnom dobiva viši stepen jezičnih uzora, što je veoma korisno za njegov razvoj.
Kada je u kući više od jednog djeteta, roditelji se manje obraćaju svakom pojedinačno (majka se najčešće obraća svoj djeci zajedno). Dakle, iako se s dolaskom drugoga djeteta udvostručio broj djece, količina jezika namijenjenog djeci nije se udvostručila. Kada se roditelji obraćaju većem broju djece odjednom, skloniji su govoriti konkretno.
Starije dijete je uzor mlađem
Naravno, treba napomenuti da osim roditelja, i starije dijete postaje uzor mlađem. Istraživače je zanimalo kako to utječe na mlađe dijete. Pokazalo se da na to utječe dob starije braće i sestara - jasno, čim je veća razlika među braćom, više je jezične koristi za mlađe dijete, jer dobiva bolji uzor.
Ali, čak i kada je razlika među braćom neznatna, to svejedno koristi mlađem djetetu jer ga priprema za komunikaciju s neznancima, koji, prema definiciji, nisu toliko usklađeni s djetetovim potrebama i jezičnim nivoom kao roditelji i starija braća.
Iako se može učiniti da je zbog manjka individualne pažnje i drugih okolnosti kasnije rođeno dijete u manje povoljnom jezičnom okruženju, postoji i mnogo prednosti.
Naprimjer, kasnije rođena djeca imaju mnogo više ranih iskustava verbalnih interakcija s više osoba istodobno. A to je itekako važno. U dvosmjernom razgovoru prilično je jednostavno izmjenjivati uloge - kada jedna osoba prestaje govoriti, druga počinje.
U višesmjernim interakcijama svaki od sugovornika mora «izboriti» svoj red da govori, što znači da mora jako paziti na signale drugih sudionika - kada će onaj koji trenutno govori završiti svoju misao i kada je moguće «uskočiti» u razgovor.
Osim toga, iako ne pričaju sa svakim djetetom više nego prije, kada razgovaraju s nekoliko djece istodobno, roditelji su skloni dužim raspravama. To znači da kasnije rođena djeca imaju dulje «lekcije» ili uzore na temelju kojih razvijaju govor i jezik.
Ko lakše uči zamjenice
U višesmjernim razgovorima postoji sklonost češćoj upotrebi osobnih zamjenica (ja, ti, ona, on, njega, nje, mene, tebe). Zato, nije čudo da kasnije rođena djeca brže ovladavaju tom vrstom riječi, što je inače mališanima težak zadatak.
