Odgoj djeteta svakako je težak, dugotrajan proces koji prvenstveno zahtijeva mnogo živaca, strpljenja, pozitivne energije i dosljednosti u pravilima ponašanja. Za sve to je neophodna i velika količina ljubavi.

Pedagozi ističu da je neophodno učiti dijete ličnim primjerom, a u odnosu roditelj-dijete, koji je krajnje subjektivan, treba unijeti više racionalnog, objektivnog. Ako roditelj uči dijete da je nešto pogrešno, a pri tom on sam to čini, najmanje što će dijete osjetiti je - zbunjenost.

Kad roditelj jednom kaže: "Ovo ne smiješ raditi, nije dozvoljeno", onda to mora važiti uvijek, jer ako se dogodi da jednom nešto nije dozvoljeno, a drugi put jeste, to stvara zbunjenost i dijete postaje nesigurno.

Popuštanje djetetu da ono vodi i usmjerava svoj život siguran je put u razmaženost, a razmaženost nije ništa drugo do odgajanje slabića. Ona je u korespondenciji s emocionalnom nezrelošću, jer emocionalna zrelost podrazumijeva da su djeca svjesna obaveza, odgovornosti i poštovanja pravila.

Ako je dijete napravilo "prekršaj" i pri tom priznalo da je to učinilo, ne treba ga kažnjavati, već treba analizirati problem. Ono treba naučiti da samo dođe do zaključka zašto nešto nije dobro i tako mu pružiti šansu da ispravi grešku kako je ne bi ponavljalo.

Cilj takvog postupka je da dijete samo proanalizira svoje postupke, da ih proživi te da samo predloži rješenje.