Veoma često možemo čuti kako roditelji koji imaju više djece uspoređuju proces razvoja  govora u mlađe i starije djece: "Moj je stariji sin naučio boje i slova mnogo brže od  mlađeg". "Moj stariji sin još ima problema s izgovorom, dok njegova godinu i po mlađa  sestra govori potpuno razgovijetno", itd. 

Redoslijed rođenja također je postao područje interesa stručnjaka za dječiji govorni razvoj.  Otkrilo se da prvorođena djeca u drugoj godini života imaju bogatiji rječnik, u rasponu od  čak 50 riječi i počinju spajati dvije riječi u rečenicu.  

Druga istraživanja kažu da kasnije rođena djeca donekle ranije razvijaju konverzacijske  vještine od prvorođene braće i sestara. Tako, kasnije rođeni maleni bolje se zadržavaju na  temi razgovora i bolje povezuju svoje izjave s izjavama sugovornika. To potkrepljuje  istraživanje da kasnije rođena djeca lakše sklapaju prijateljstva s vršnjacima. 

Zašto nastaju te i druge moguće razlike među djecom unutar jedne porodici? Zabilježene razlike među prvorođenom i kasnije rođenom djecom nastaju iz nekoliko razloga,  uključujući i taj da je svako dijete jedinstveno i da ne postoje dva potpuno jednaka djeteta. Ipak, razliku s obzirom na redoslijed rođenja najviše uvjetuje činjenica da prvorođeno i  drugorođeno dijete odrastaju u drugačijim jezičnim okolnostima. Drugim riječima, situacija  u kojoj se nalazi prvorođeno dijete drugačija je od situacije u koju dolazi drugo dijete. Te  razlike najčešće stvaraju roditelji i ostala djeca u porodici. 

Barem dok se nije rodilo drugo dijete, prvorođeno je, prema definiciji, jedino dijete u  porodici. To znači da, u većini slučajeva, ono dobiva maminu i tatinu punu pažnju (a  također i baka i djedova).  S druge strane, drugorođeno dijete ima jednog člana porodice više nego što je imalo  prvorođeno. Zbog toga, prvorođena djeca uglavnom imaju više prilika za individualno  ophođenje s roditeljima nego kasnije rođena.  

Kada je u kući više od jednog djeteta, roditelji se manje obraćaju svakom pojedinačno (majka se najčešće obraća svoj djeci zajedno). Dakle, iako se s dolaskom drugoga djeteta  udvostručio broj djece, količina jezika namijenjenog djeci nije se udvostručila. Kada se  roditelji obraćaju većem broju djece odjednom, skloniji su govoriti konkretno. 

mlađe dijete, jer dobiva bolji uzor.

Iako se može učiniti da je zbog manjka individualne pažnje i drugih okolnosti kasnije rođeno dijete u manje povoljnom jezičnom okruženju, postoji i mnogo prednosti.  

Naprimjer, kasnije rođena djeca imaju mnogo više ranih iskustava verbalnih interakcija s više osoba istodobno. A to je itekako važno. U dvosmjernom razgovoru prilično je  jednostavno izmjenjivati uloge - kada jedna osoba prestaje govoriti, druga počinje.  

U višesmjernim interakcijama svaki od sugovornika mora «izboriti» svoj red da govori, što znači da mora jako paziti na signale drugih sudionika - kada će onaj koji trenutno govori  završiti svoju misao i kada je moguće «uskočiti» u razgovor.  

Osim toga, iako ne pričaju sa svakim djetetom više nego prije, kada razgovaraju s nekoliko djece istodobno, roditelji su skloni dužim raspravama. To znači da kasnije rođena  djeca imaju dulje «lekcije» ili uzore na temelju kojih razvijaju govor i jezik. 

U višesmjernim razgovorima postoji sklonost češćoj upotrebi osobnih zamjenica (ja, ti, ona, on, njega, nje, mene, tebe). Zato, nije čudo da kasnije rođena djeca brže ovladavaju  tom vrstom riječi, što je inače mališanima težak zadatak.