Tokom vaspitavanja djeteta, roditelj definira neka djetetova ponašanja kao poželjna, a neka kao nepoželjna, zahtijevajući od djeteta da se ponaša u skladu s tim. 

Takve situacije su po pravilu konfliktne, jer dijete koje želi da se ponaša na svoj način, roditelj tjera da se ponaša „kako treba". Međutim, ni kada dijete počne da se ponaša „kako treba" to još ne znači da je dato ponašanje prihvatilo i usvojilo.

Postoje brojni primjeri u kojima se neko u djetinjstvu ponašao onako kako roditelji insistiraju, da bi kada odraste potpuno odstupio od tog ponašanja i počeo da se ponaša na suprotan način.

Naprimjer, kćerka koja je kao dijete uredno pospremala svoju sobu, kada je odrasla i odvojila se od roditelja, prestala je da uređuje svoj stan.

Možemo da se zapitamo kako je došlo do toga da osoba odbaci ponašanje koje joj je u djetinjstvu „usađeno". Naime, pravila koja su roditelji nametali dijete nikada nije prihvatilo kao zaista smisleno i korisno.

Pravilo je jednostavno: djeca prihvataju i usvajaju samo ona ograničenja, prinude i kazne koje sama doživljavaju kao smislene i opravdane. Zadatak roditelja jeste da im pomognu u tome.