Iako su ovome skloniji dječaci, ni djevojčice nisu uvijek dovoljno otvorene, pa se povlače u sebe svaki put kada im se desi nešto loše. Ako se vaš mališan opet vratio kući tužnog izraza lica, ali ne želi da vam kaže da li ga je povrijedio neki drug u igri ili vidite da je ponovo razočaran, a samo ćuti i ne otkriva uzrok neraspoloženja, znači da je na dobrom putu da ima problem sa iskazivanjem emocija.
Umjesto da se povjere roditeljima, mališani kriju razloge tuge, ljutnje, straha, pada samopouzdanja, ljubomore... A to nije dobro i mora na vrijeme da se reagira.
Djeca moraju da nauče kako da ispolje osjećanja, kako da se uhvate ukoštac sa njima i potom da nastave dalje, a ne da pokušavaju da ih potisnu - upozoravaju stručnjaci, sa Instituta za bolje roditeljstvo u Melburnu.
Ako mališani osjećaju da ne treba da imaju emocije ili da su njihova osjećanja loša, počet će da ih potiskuju i neće uspjeti da prihvate strategije zdravog suočavanja. Pogrešno je uljuljkivati ih. Dobro je da ih pitate o nekom događaju: “Zašto misliš da je do toga došlo?” ili “Imaš li prijedlog kako bi moglo da se riješi?”, jer bi tako mogli da ih podstaknete da se pozabave problemom koji ih muči, a ne da ga guraju pod tepih.
Stručnjaci kažu da je važno da odrasli naprave takvu atmosferu u kući da dijete vidi da je tu sigurno i da može da se otvori. Roditelji pružaju znatno veću utjehu time što slušaju nego onda kada govore djetetu ako imate razumijevanje za njegovo raspoloženje, koje svakako varira, tada će ono uvijek biti voljno da dođe i otvori vam dušu.