Iz malog Livna sve više se odlazi, uglavnom u dva pravca i bez povratka. Mlađi i oni srednjih godina sve masovnije iseljavaju, dok oni stariji sve češće odlaze na drugi, nadamo se, bolji svijet. Iseljavaju čak kompletne porodice i uglavnom trajno, dok stariji, ali, sve češće i mlađi, umiru iznenada i po nekoliko njih za jedan dan. Još uvijek traje postratna agonija, nepravda, neizvjesnost, besperspektivnost, beznađe, a rasutost članova porodice i stres sve više uzimaju danak.
Desi se, u malom Livnu, da dnevno bude po nekoliko sahrana i dženaza, što je i za veće gradove previše. Samo od 25. decembra 2018. do 5. januara 2019. godine u Livnu je umrlo dvadesetak osoba, od toga samo u subotu, 5. januara troje, dok su za nedjelju 6. januara zakazane čak tri dženaze: Lezeti Lemo (61), Vahidi Omeragić (56) i Ramizi Dizdar (61), te sahrana 88-godišnjoj Janji Vukadin. Dan ranije ukopan je 60-godišnji Derviš Karača (jedna od rijetkih „livanjskih lasta“, koje se ljeti sa strmih litica skokovima na glavu, ili na noge, sunovraćuju u uski hladni bent izvora Dumana, kojeg zovu i „livanjski kazan“). A, samo koji dan ranije, Livnjaci su se oprostili od Naze Žunić, Nurije Balagića, Inge Burek…, dok je oproštaj od 39-godišnjeg Dragana Matića, koji je umro 5. januara, predviđen za utorak, 8. januara.
U istom periodu, u Livnu se rodilo višestruko manje djece nego je bilo smrtnih slučajeva. Bijela kuga je sve prisutnija, a nakon gotovo praznih sela i grad se sve više prazni. U susjednim općinama situacija je još i gora. U ovom dijelu BiH se ni arapske izbjeglice ne zadržavaju, samo ga prepješače s djecom u naručjima i zavežljajima na ramenima, ili se prevezu autobusima do obližnje granice sa Hrvatskom i EU, skupa sa sve brojnijim Livnjacima koji također hrle u istom pravcu, bježeći i oni od vlastite domovine i sve smrtnijeg Livna.
