Dok sam živ, neću zaboraviti trenutak kada je probijen Tunel spasa i kada su se kopači s Butmira spojili s onima s Dobrinje. To je bilo nešto nevjerovatno. Počeo je svoju priču Nazif Mahmutović, jedan od 280 kopača koji je od prvog dana učestvovao u prokopavanju Tunela D-B u Butmiru, a koji danas obilježava 25 godina. Tunel D-B, dug 860 metara, bio je žila kucavica grada Sarajeva i tada jedina veza s ostatkom BiH i svijetom.
Kutija šibica
Mahmutović, nekadašnji komandant Općinskog štaba civilne zaštite i organizator kopanja, prvi je započeo prokopavanje.
- Počeo sam kopati sam, da bi potom ljudi krenuli za mnom i to je uspjelo. U trenutku kada je po 200 granata padalo na ovo mjesto teško je bilo naći dobrovoljce da kopaju. Inače, glava u torbi i naći dobrovoljca da ide pod zemlju pet metara i da kopa bilo je veoma teško – priča Mahmutović.
Prokopavanje tunela s obje strane, kaže, trajalo je četiri mjeseca i četiri dana.
- Svi se pitaju zbog čega odmah veći broj ljudi nije kopao tunel. Pa to je bilo nemoguće, jer je taj prostor bio kao kutija šibica i nije moglo biti više od 15 ljudi u jednoj smjeni. Dvojica kopaju i to s koljena, dok druga dvojica utovaraju, voze kolica. Dvojica su bila zadužena za pravljenje kanala kako bi se voda koja je tekla sa svih strana pumpama izbacila vani – rekao je Mahmutović, istakavši da je to bio najteži posao u njegovom životu.
Međutim, entuzijazma i želje među ljudima da se tunel iskopa nije manjkalo.
- Radili smo u četiri smjene. Nikad nismo smjeli ostaviti kopanje jer se voda stalno morala izbacivati. Jedna smjena da ne dođe, tunel bi bio pun vode. Imali smo 50 dobrovoljaca koji su kopali tunel od početka do kraja. Ali, pošto nam to nije bilo dovoljno, morali smo tražiti dobrovoljce koji će raditi po 10 dana – prisjetio se Mahmutović, kazavši da jedna smjena nije mogla iskopati više od metar i po.
S obzirom na to da je sve ručno rađeno, Mahmutović tvrdi da je bilo naporno, posebno što su morali koristiti i improvizirane alatke, te da je samo jedan čovjek u smjeni mogao kopati.
Treća smjena
Ono što je Mahmutoviću ostalo u posebnom sjećanju jeste rad u trećoj smjeni.
- Ta smjena bila je najgora. Svi rade do dva sata i onda se izgube, spavaju. Neko čak i pobjegne. Ali noć je takva i najteže je bilo tada raditi – rekao je Mahmutović.
Prisjeća se da su jedan dan za Bajram ostavili kopanje kako bi se odmorili, ali da ih je već sutradan dočekao tunel pun vode.
- Morali smo bez opreme sići u vodu koja nam je bila do pasa i izbacivati je. To je bila borba – rekao je Mahmutović.
