Mada izgleda da ova dolina ima vode s obzirom na Miljacku i njene pritoke, i nije sve baš tako jednostavno. Posebno u vrijeme kao što je danas, kada broj stanovnika u Sarajevu nekontrolirano raste.
- Problem vode zatekao je i osmanske vlasti pa su upravo oni gradili vodovode, a da bi napojili istočnu stranu Vratnika i Kovača, sproveden je niz njih i rukavac Mošćanice. Taj vodovod uvakufio je bosanski valija Skenderpašić, čija je vladavina trajala od 1478. do 1494. godine. Baš u tom vaktu, Mošćanica je sprovedena preko Vratnika, kroz Mline do Patki, gdje se ulijevala u Ramića Banju - govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Jak izvor
Lijepo je reći da je voda uzeta na pola puta do Vrela Mošćanice, tačnije negdje u blizini današnje Osnovne škole “Vrhbosna” u Faletićima. Do odlaska Osmanlija s ovih prostora, bilo je 68 zasebnih vodovoda, ukupne dužine od 55 kilometara. Vodovodi su napajali česme, hanove, hamame i kuće.
Nedostatak vode po mahalama i u samim stambenim jedinicama potaknuo je austrijsku carevinu da u Sarajevu izgradi moderan vodovod te da se stanovništvo mahom napaja vodom i u vlastitim kućama, a ne samo na česmama.
Za taj projekt trebao je jak izvor, a najjači izvor tog vakta bilo je Vrelo Mošćanice. Ono je od Baščaršije udaljeno sedam kilometara, a voda se mogla spustiti u grad gravitacijom, jer je razlika u nadmorskoj visini vrela i čaršije, otprilike, 500 metara.
- Kapacitet Mošćanice je više od 50 litara u sekundi, a višak vode i dalje je tekao i održavao i tok rijeke prema Darivi i rukavac preko Vratnika, naravno s umanjenim vodostajem - pojašnjava Garibija.
Ne bi to izgledalo ništa čudno da nije iznenađujuće kako su tadašnje vlasti u rekordno kratkom vremenu sav taj vodovod uspjele izgraditi. Vodovod Mošćanica započet je u martu 1890., a završen u oktobru iste godine. Nije to bio običan vodovod.
U tom periodu napravljen je i glavni rezervoar, gdje Mošćanica izvire iz jedne pećine. Upravo taj rezervoar, koji ima blago zavijen tunel, dug više od 50 metara, prokopan je, a onda obložen tesanim krečnjakom po svodovima i stazom do vrela u tunelu, kao i malim koritom. Ta impozantna građevina, oblikovana u tesanom kamenu, jedinstvena je prilika u našem gradu i samo su je rijetki vidjeli. Toliko se vodilo računa da su na jednom mjestu Austro-Ugari napravili rupu u stropu tunela i prirodnom svjetlošću obasjali dva slapa Mošćanice kako bi dispečeri mogli klapnom, prema potrebi, preusmjeravati Mošćanicu prema rezervoaru, odnosno prema potoku.
Lokalitet Vrela Mošćanice i njegovu ljepotu stare Sarajlije su još u doba Osmanlija koristile kao izletište. Mnogo je manje od Vrela Bosne, ali po ljepoti nije bilo razlike.
Kameni rezervoari
- Upravo se oko Mošćanice i njenog vrela napravilo selo Faletići, odnosno "hvale vrijedno" ili "pohvalno". U kratkom razdoblju polugodišnje gradnje vodovoda Mošćanica Austro-Ugari su napravili i kamene rezervoare, lijepo uklopljene u prostor. Najveći među njima bio je na Jekovcu i imao je zapreminu od 1.100 kubnih metara. Iz tih rezervoara koristila se voda i za piće i za čišćenje i za održavanje kanalizacione mreže - navodi Garibija.
Gradnja vodovodne mreže i taj veliki projekt koji do danas traje, započeta je od Fabrike duhana prema Starom Gradu, a tako isto i od Mošćanice prema Starom Gradu, odnosno gradnja mreža lijevom i desnom obalom Miljacke. Onda se sistem sastavio i voda je potekla. Tadašnja Mošćanica s ostalim manjim izvorima napajala je naš grad i to sve putem gravitacije. Poređenja radi, Sarajevo danas napaja vodovod tek 10 posto putem ovih vrela i gravitacije, a 90 posto putem pumpi.
- Zabilježeno je da je vodovodna mreža u Sarajevu po odlasku Austro-Ugara s ovih prostora bila duga 97 kilometara, a u samom projektu Mošćanica i u tih osam mjeseci umreženo je skoro 45 kilometara. Ovaj poduhvat je rađen kad nije bilo mašina. Gledavši s današnje tačke, to je nemoguće uraditi. Eto, takvi su bili naši preci i zaljubljenici u Sarajevo - naglašava Garibija.
