Jedno od srednjovjekovnih sela koja okružuju sarajevsku dolinu bili su i Budakovići, koji su bili spojeni putem prema Bilavama ili Bjelavama, a prema dolini bio je put koji se spuštao do rijeke Miljacke, odnosno do Brodca, započinje svoju priču Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i vrsni poznavalac historije grada.

Vremenom se to selo pomalo gradilo i spuštalo u dolinu, a ta gradnja bila je najveća u doba kada se formirao grad, i to za vrijeme osmanskog vakta.  

Bogati Sarajlija

Tako se pojavila potreba da se osnuje i sama mahala. Početkom 16. stoljeća stanovnik tog kraja, po imenu Sarač Ali, osnovao je i uvakufio džamiju koja i danas postoji na istom mjestu. Narod je ovu džamiju, kao i cijelu mahalu prozvao Vrbanjuša. I to ni po čemu drugom nego po vrbama koje su se nalazile na toj lokaciji.

Bogati Sarajlija koji se bavio kožarskim zanatom, po kojem se dobilo i prezime Sarač, ostao je zapamćen po tome što će dovesti vodu do samog mesdžida i tako će se stvoriti uvjeti da se i sama mahala proširi, navodi Garibija.

Ta osunčana strana Sarajeva, koja je okrenuta prema jugu, dobila je svoju popularnost i prepoznatljivost nešto više 100 godina poslije svog osnivanja. I to ni po čemu drugom nego po sultanu Muratu, koji je odlučio da finansira i pravi kaderijsku tekiju, i to u neposrednoj blizini harema džamije.

Da bi je baš u Sarajevu napravio, pomogao mu je u tome jedan Sarajlija, koji je bio oružar pri dvoru, a čije ime je bilo Mustafa Paša. Upravo je Mustafa Paša dao prijedlog za izgradnju tekije, a da izgradnju vrši njegov otac, hadži Sinan.

Tako to i bi, pa Sinanova tekija, kako je narod prozva, a i sama mahala Vrbanjuša, postadoše prepoznatljive u cijeloj regiji. A kako i ne bi to bilo kada je u toj mahali izrastao Alija Đerzelez, čuveni sarajevski i bosanski junak s ovih prostora, koji je, uzgred rečeno, bio u službi Gazi Husrev-bega. Tako je kuća Đerzeleza, koja je kasnije obnovljena i restaurirana, postala zaštitni znak mahale Vrbanjuša.

Kožarski esnaf

Čuvena gradnja Austro-Ugarske u Sarajevu nisu zaobišla ni Vrbanjušu. Tako su napravili jedan veći objekt, na platou odnosno mejdanu, a čija namjena je bila sirotište, odnosno dom za djecu bez roditelja, i to ne samo sarajevsku djecu, a otvoren je 1912. godine.

Tako su Sarajlije i emotivno bile vezane za Vrbanjušu i to sirotište. I danas je poznata ta ista zgrada po tome što služi kao prostor Arhiva Grada Sarajeva.

Tokom prošlog stoljeća jugoslavenske vlasti na tom lokalitetu napravile su fabriku obuće “Alpina”, tako da je taj kožarski esnaf, kojeg je Sarač Ali započeo, na taj način ponovo nastavljen.

U novije vrijeme ova lijepa mahala bit će prepoznatljiva i po sportskom, odnosno fudbalskom duhu. Baš one godine kada je FK Sarajevo postalo prvi put šampion Jugoslavije 1967., zaljubljenici fudbala ili krpenjače s prostora ove mahale osnovali su Fudbalski klub Vrbanjuša, čiji su počeci fudbala bili baš u igralištu sirotišta.

Čudo Fudbalskog kluba Vrbanjuša

Fudbalski klub Vrbanjuša će napraviti i fudbalsko čudo po kome je ova mahala postala čuvena u cijeloj BiH. Naime, ušli su u Prvu ligu BiH 1998. godine, a tu ekipu vodio je fudbalski stručnjak Alija Hadžiosmanović Braco. Ta Bracina Vrbanjuša danas je u nižoj ligi, zajedno s ostalim klubovima iz sarajevskih mahala.

Danas se u Sarajevu i cijela ulica zove Vrbanjuša, kojoj je ime vraćeno. A okićena je spomenicima kulture, kako od nacionalnog tako i od kantonalnog značaja.