Poslije sedam godina Dane Obline na funkciji gradonačelnika, koji je proveo značajne projekte u gradine, godine 1955. na čelo Sarajeva došao je Ljubo Kojo, a u trenutku kada je postao gradonačelnik imao je svega 35 godina. Rođen je u prominentnoj srpskoj porodici 6. juna 1920. u Sarajevu, koje je tada bilo dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Završio je Sarajevsku trgovačku akademiju, a dolaskom Nijemaca i formiranjem NDH 1941. godine priključio se jugoslavenskim partizanima. Nakon teškog ranjavanja, prebačen je u vojnu bolnicu u oslobođenom Bariju gdje se oporavio u vrijeme oslobođenja Sarajeva.

Nakon povratka u grad, dobio je poziciju Upravnika narodnom robom, institucionalne postavke nakon rata, radi dijeljenja hrane i osnovnih namirnica. Nakon toga bio je na poziciji gradskog odbornika, sarajevske gradske skupštine, kao i potpredsjednik i predsjednik općine Sarajeva, tj. gradonačelnik od 1955. do 1962. godine.

U periodu od 1962. do 1966. godine bio je član Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH. Godine 1969. imenovan je za predstavnika Privredne komore BiH u Moskvi, a na toj poziciji ostao je naredne dvije godine. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenske lige i kluba FK „Sarajevo”, a na mjestu upravnika kluba bio je od 1962. do 1963. godine. Kasnije godine života proveo je kao direktor centra Skenderija.

Umro je u Beogradu 1993. godine.

 Materić i Radić

Nakon Koje na mjesto gradonačelnika došao je Lazo Materić, koji se na poziciji gradonačelnika uspio zadržati svega godinu, od 1966. do 1967. godine. Rođen u Drvaru 1920., Materić je također bio učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društeveno-politički radnik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Godine 1941. priključio se NOB-u, a poslije oslobođenja bio je na raznim društveno-političkim dužnostima — sekretar Okružnog komiteta SKOJ Sarajevo, instruktor CK SK BiH, sekretar Općinskog komiteta SK Vogošće i Novo Sarajevo, predsjednik Skupštine općine Novo Sarajevo, predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva i predsjednik Odbora za uslužne djelatnosti Privrednog vijeća Skupštine SR BiH.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više drugih odlikovanja. Umro je 16. marta 1999. godine.

Materića je na poziciji gradonačelnika zamijenio Vaso Radić koji se na dužnosti zadržao od 1963. do1965.

Rođen je 1923. godine u Brezi. U Sarajevu je pohađao gimnaziju i završio sedam razreda, kada školovanje prekida nakon okupacije. Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Ranjen je na Sutjesci. Nakon oslobođenja Sarajeva obavljao je niz odgovornih političkih i drugih dužnosti. Za potpredsjednika NO sreza Sarajevo biran je 1956. godine, a od 1963. do 1965. godine je gradonačelnik Sarajeva. Bio je ministar u Vladi BiH, te jugoslavenski generalni konzul u Njemačkoj. Završio je Političke nauke u Beogradu, a bavio se i publicistikom. Autor je knjige "Ljudi smo", po kojoj je snimljen i film.

Od Salke do Sučića

Salko Lagumdžija, otac Zlatka Lagumdžije, bivšeg predsjednika SDP-a i ministra vanjskih poslova naše zemlje, bio je na čelu Sarajeva od 1965. do 1967.

Rođen je 1921. u Vlasenici, a umro 1973. godine. Završio je Srednju ekonomsku školu i studirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Učesnik je NOB-a od 1943. godine. Nakon oslobođenja zemlje radio je u Ministarstvu industrije i rudarstva Bosne i Hercegovine, gdje je obavljao odgovorne dužnosti.

Bio je glavni direktor Glavne direkcije metalne industrije BiH, direktor Tvornice žica i eksera – Ali-pašin Most, te direktor Fabrike željezničkih vozila "Vaso Miskin Crni". Biran je i za predsjednika Općine Centar. Bio je i poslanik Republičke skupštine te veoma angažiran u društvenom, privrednom i političkom životu Sarajeva. Jedna ulica na Dobrinji danas nosi njegovo ime.

Na prijelazu iz 60-tih u 70-te na dužnosti gradonačelnika Sarajeva bio je jedan general-major, i to Džemal Muminagić (1967 – 1973.). Obavljao je i mnoštvo drugih odgovornih društveno-političkih funkcija. Muminagić je bio član Savjeta Republike, predsjednik SUBNOR-a grada Sarajeva, član Predsjedništva RO SRVS, član Konferencije i Predsedništva SOFKBiH, član Olimpijskog komiteta ZOI 84 Sarajevo, predsjednik Skupštine SR BiH, delegat Skupštine SR BiH i član Delegacije u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ. Obavljao je i mnoštvo drugih odgovornih društveno-političkih funkcija u SFRJ.

Dane Maljković bio je gradonačelnik od 1973 do 1975. godine, a potom počinje era poznatog gradonačelnika Ante Sučića koji je dužnost prvog čovjeka glavnog grada vršio šest godina, do 1981. godine.

Ante Sučić rođen je 1929. godine u Olovu, a umro 1985. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Svoj životni put započeo je kao radnik u preduzeću "Vaso Miskin Crni" u Sarajevu.

Nalazio se na dužnosti generalnog direktora Željezničko-transportnog preduzeća Sarajevo. Biran je za predsjednika Vijeća udruženog rada Skupštine SRBiH, predsjednika Skupštine grada Sarajeva, predsjednika Izvršnog komiteta i potpredsjednika Organizacionog komiteta 14 zimskih olimpijskih igara "Sarajevo 84". Član Saveznog izvršnog vijeća postao je u maju 1984. godine. Bio je poslanik Savezne skupštine te poslanik i delegat Skupštine SR Bosne i Hercegovine. Obavljao je dužnost predsjednika Savjeta Privredne komore Jugoslavije za saobraćaj. Ante Sučić uradio je ogroman dio posla u vezi s organizacijom 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Antu Sučića na mjestu gradonačelnika zamijenit će Emerik Blum, možda i najznačajnija ličnost Sarajeva u socijalističkoj Jugoslaviji. O njemu čitajte u narednom broju feljtona.

Ogroman rast

Tokom opisane ere šezdesetih i sedamdesetih, Sarajevo kao grad doživjelo je ogromnu ekspanziju. Republička vlada mnogo je ulagala u Sarajevo, izgradivši mnoge nove stambene blokove u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo, istovremeno razvijajući gradsku industriju i pretvarajući Sarajevo u moderan grad. Sarajevo je brzo raslo jer je postalo važno regionalno industrijsko središte u Jugoslaviji. O razvoju grada slikovito svjedoči i broj stanovnika. Kraj Drugog svjetskog rata Sarajevo je dočekalo sa 113.000 stanovnika. Godine 1971. grad je već imao 360.000