Jutro 30. oktobra 1961. godine bilo je sasvim uobičajeno. Sovjetski savez budio se i nitko nije očekivao neke bitne događaje. Istovremeno je s poluotoka Kola, daleko na sjeveru Rusije, polijetao bombarder Tupoljev 95. Posebno modificirani bombarder namijenjen nošenju nuklearnih bombi ušao je u upotrebu tek nekoliko godina ranije i već je imao čast obnašati tako važnu dužnost. Priča o nastanku Tu-95 teško može stati u knjigu, ali spomenimo samo da je to jedan od najglasnijih aviona na svijetu zbog propelera čiji vrhovi probijaju zvučni zid tokom leta.
Sovjetski naučnici prvi su put testirali nuklearno oružje krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća i ogromnom brzinom su napredovali u razvoju sve moćnijih bombi. Ali ništa što su ranije isprobali neće se moći usporediti s tom eksplozijom. Bomba je bila duga osam metara i promjera dva i pol metra.
27 tona teška eksplozivna naprava nije stala u avion pa su sovjetski inženjeri morali osmisliti način za pričvršćivanje bombe ispod aviona. Bomba je imala nekoliko kodnih naziva, ali povijest je pamti kao "Carevu bombu", najveću eksploziju koju je ljudska vrsta ikad proizvela.
I to nije bila slučajnost. Naučnici su naporno radili da bi ispunili želju Nikite Hruščova. Tadašnji sovjetski premijer htio je da čitav svijet drhti pred sovjetskom moći, a naučnici su mu ponudili najmoćnije oružje na svijetu, oružje za uništavanje čitavih gradova.
Za upravljačem Tupoljeva bio je iskusni pilot major Andrej Durnovcev koji je lansirao čudovišnu bombu iznad Nove Zemlje, gotovo nenaseljenog arhipelaga u Barentsovu moru. U pratnji mu je bio manji bombarder koji je trebao snimati eksploziju i prikupljati uzorke prilikom bijega s mjesta eksplozije. A doslovno su bježali.
Naučnici su izračunali da piloti imaju otprilike 50% šansi za preživljavanje. Da bi im olakšali bijeg, bomba je postavljena na padobran težak gotovo tonu. Nuklearna naprava polako je padala na visinu od oko četiri kilometra što je trebalo omogućiti pilotima da odlete pedesetak kilometara od epicentra eksplozije što je teoretski bilo dovoljno za bijeg. Točno u 11:32 ujutru bomba je eksplodirala.
Bila je 3000 puta jača od one korištene u Hirošimi, te je razbila stakla na kućama udaljenima oko 900 km. Svjetlost na nebu zbog eksplozije mogla se vidjeti i na udaljenosti od skoro 1000 km. Car bomba je bila jačine između 50 i 58 megatona, tačnije dvostruko veća od druge po redu najjače nuklearne bombe. Opekline trećeg stepena bi, zahvaljujući ovoj bombi, mogle zadobiti osobe na području od 6500 kvadratnih kilometara od epicentra bombe.
Arhitekt te sprave, Andrej Saharov, bio je užasnut djelom svojih ruku. Samo dvije godine kasnije podupirao je djelomičnu zabranu testiranja nuklearnog oružja, a kasnije tog desetljeća je kritizirao proturaketne štitove i govorio je da će to samo potaknuti još jednu utrku u nuklearnom naoružavanju.
Što se on više protivio nuklearnom naoružavanju, to su ga više odbacivale sovjetske vlasti. 1975. godine dobio je Nobelovu nagradu za mir, a Sovjetski savez nije nikad više pokušao izgraditi tako moćno oružje.
