Mjesec je danas suh i beživotan, sterilni prirodni Zemljin satelit, sa zamrznutim pejzažem stotinama miliona, pa i milijardi godina.
Znanstveni članak objavljen u časopisu Astrobiology, Jana Kroforda (Ian Crawford) sa Sveučilišta u Londonu i Dirka Šulca-Makuča (Schulze-Makuch) s državnog sveučilišta u Vašingtonu, navodi da je taj, ali ne takav Mjesec davno u svojoj historiji po svoj prilici imao sve uvjete za razvoj života, što bi značilo da je razumno računati s time da je na Mjesecu života i bilo. I to ne samo jednom, nego u dva razdoblja u njegovoj historiji.
Prvi "prozor" za razvoj života Mjesec je imao prije četiri milijarde godina, kada se tek oblikovao iz prvobitne nakupine krhotina, uzajamno gravitacijski privučenih, a drugi prije 3,5 milijardi godina, tokom razdoblja svoje vulkanske aktivnosti. Ključno za oba razdoblja, navode znanstvenici, bilo je to što je tada Mjesec morao biti okružen visokim koncentracijama raznih plinova koji su šikljali iz njegove unutrašnjosti, a tu je, u to se danas ne sumnja, bilo i jako puno vode.
Sve skupa, bilo je to vrijeme u kojem je Mjesec imao uvjete za razvoj života na razini bakterija, isto kao što su i na Zemlji iz tog doba, u razdoblju od 3,5 do 3,8 milijardi godina, pronađeni fosili cijanobakterija. Sve da se život na Mjesecu i nije razvio spontano, žestoki i vrlo česti udari asteroida u Zemlju iz toga doba u okolni svemir nerijetko su izbacivali krhotine i ima smisla pretpostaviti da su takve bakterije na takav način mogle sa Zemlje dospjeti na Mjesec. Kao što se, uostalom, pretpostavlja da je takav "promet" u geološkoj prethistoriji postojao čak između Zemlje i Marsa.
"Moguće je da je život sa Zemlje naselio okoliš na Mjesecu tokom tog prolaznog razdoblja postojanja uvjeta za život. Šanse za opstanak mikroorganizama na meteoritima sa Zemlje koji su udarali u Mjesec bile bi povećane čak i s postojanjem makar i rijetke atmosfere na Mjesecu u to vrijeme zato što bi atmosfera usporila brzinu udara u površinu", napisali su.
Znanstvenici su u proučavanje mogućnosti postojanja života na Mjesecu prije milijardi godina krenuli su primijetivši da je vode na ovom svemirskom tijelu u prošlosti moralo biti jako puno ako se posebno od 90-ih računa da na tamnoj strani Mjeseca, u kraterima, vode u obliku leda ima i danas.
Posljednja istraživanja lunarnih stijena, nadalje, pokazuju da vode u unutrašnjosti Mjeseca, u vezanom obliku, može biti i danas, a da su stijene na površini morale nastati u uvjetima prisutnosti vode čak u takvim koncentracijama u kakvima je vode u to vrijeme bilo i na Zemlji.
Tokom vulkanskog razdoblja Mjeseca, pojedina mjesta na njemu mogla su biti prekrivena pravim okeanom lave, što je važno ako se dalje analizira zato što znači da je Mjesec morao biti okružen ogromnim količinama plinova koji su se oslobađali tim vulkanskim procesima. Autori se dalje pozivaju na ranija istraživanja po kojima je vode u tim debelim oblacima plina moglo biti i više od 1000 ppm (čestica na milion), što bi bilo, usporedbe radi, nekoliko puta više nego CO2 danas na Zemlji.
"Na tom mjestu, samo primjećujemo, da bi već i 500 ppm vode tokom te faze... u principu bilo dovoljno za stvaranje vodenog sloja debljine 1 kilometar. Naravno da bi ovakva procjena bila jako optimistična za bilo kakav lunarni ocean, jer bi voda mogla biti stabilna samo uz postojanje guste atmosfere, ali to ilustrira koliko je vode tada moglo biti prisutno", napisali su dalje.
Uz takav vulkanizam, atmosfera je naprosto morala postojati, što znači da je moralo biti i vode u nekim razdobljima. A raznolikost hemikalija, voda, toplina kao što je do pojave života dovelo na Zemlji, logično je da bi isto učinilo i na Mjesecu.
Sve da i nije bilo, a apsolutno je bilo, prštanja meteorita sa Zemlje prema Mjesecu u to vrijeme, pojedini raniji znanstveni radovi navodili su da je za razvoj cijanobakterija prethodno bilo potrebno oko 10 milijuna godina kako bi se razvile molekule koje će kao gradivni elementi dovesti do stvaranja takvih organizama, a da je samom prijelazu iz neživog u živi oblik postojanja moglo trebati tek nekoliko tisuća godina.
U tom slučaju, kako se Mjesec polako hladio, gubio i atmosferu i površinsku vodu, osušio se i postao sterilan uslijed svega toga, pa i svemirskog zračenja, čovječanstvo na površini sigurno negdje čekaju fosili tih bakterija, originalnih vanzemaljaca koji su tamo živjeli prije toliko vremena.
U maju ove godine NASA je objavila da sa svojim komercijalnim industrijskim partnerima namjerava proširiti svoje planove za istraživanje Mjeseca, te da bismo već 2022., za četiri godine, mogli dočekati NASA-inu misiju na Mjesec za istraživanje početka ere intenzivnih letova ljudi na naš satelit i daljnja istraživanja. A u toj priči NASA jako računa na to da na Mjesecu i danas ima vode, i to u velikim količinama.
