Činenje Dizajer Bendžamin (Chinenye Desire Benjamin, 23) iz Nigerije prisjetila se strašnog iskustva kada je živa gorjela zbog boce plina koja je eksplodirala.
Bilo je to 2016. godine. To jutro se spremala na posao, upalila je plin i tada je odjeknula eksplozija. Kaže da je bila toliko jaka da ju je odbacila na zid. Cijela kuhinja je bila u vatri, kao i njeno tijelo.
Posljednjim atomima snage je otvorila zaglavljena kuhinjska vrata i izjurila iz buktinje. Cijeli život joj je, kaže, proletio pred očima. Spasili su je članovi porodice koji su još usnuli skočili iz kreveta i zalili je kantama vode. Tada je pala u nesvijest.
Prvo joj u bolnici nisu pružili nikakvu pomoć, nisu je podvrgnuli nikakvom tretmanu, nisu je dodirivali - vjerovali su da je to besmisleno, da joj ionako nema spasa. Ali, drugo jutro je iznenadila ljekare, i dalje je bila živa. Tada su rekli: "Ako je preživjela prvi dan, možda bi mogla uspjeti". Tada su započeli s liječenjem.
Kasnije su je premjestili u bolje opremljenu bolnicu, u kojoj je provela tri bolna mjeseca. Da sve bude još strašnije, svaki dan je gledala kako njeni novi bolnički prijatelji umiru, jedan za drugim.
- Imala sam prijateljicu u bolnici s kojom sam svaki dan molila. Jedne noći linija otkucaja njenog srca postala je ravna. Znala sam da bih i ja mogla jednostavno prestati disati u bilo kojem trenutku - ispričala je.
Bol koju je osjećala u bolnici ponekad je bila toliko intenzivna da joj se činilo kako joj mozak ne radi kako treba.
Nakon oporavka i izlaska iz bolnice, suočila se sa surovom stvarnošću - reakcijama ljudi na njene ožiljke kojima joj je prekriven dio lica i veliki dio tijela. Neznanci su joj prilazili na cesti i govorili da prekrije "te ružne ožiljke". Nije se mogla vratiti niti na svoj posao jer je osjećala kako će se ljudi više usredotočiti na ožiljke nego na to što im pokušava prodati.
Ova hrabra djevojka je priznala kako je na trenutke imala samoubilačke misli, osjećala se posve uništeno. Ipak, snagom volje su pažnju je usmjerila na činjenicu koliko sreće je imala da je ostala živa.
- Shvatila sam kako se ne želim obazirati na komentare. To ne mogu biti ja. Ne mogu sjediti u kući jer ljudi nisu zadovoljni onime ko sam ja. Ožiljci na mom tijelu su znak pobjede. Preživjela sam i moram biti ponosna - rekla je.
Dodala je kako se vidi u pomaganju drugima, ljudima s fizičkim, ali i emocionalni ožiljcima. Želi im vratiti vjeru u život i pomoći da se prihvate takvima kakvi jesu i budu ponosni.
Ovo je napisala na Instagramu:
- Nezaboravan 17. juni! Probudila sam se sjećajući se kako mi je cijeli život bljesnuo pred očima, hiljadu stvari koje sam htjela i nisam htjela probudili su se u meni u milisekundama, dok se moje tijelo peklo, vatra je bila posvuda.
Pogledala sam u plinsku bocu i smeće koje je gorjelo iza mene, bila sam prestravljena, mislila sam da su to moji posljednji trenuci...
U svom tom šoku i strahu uspjela sam otključati i otvoriti zaglavljena vrata, još prestravljena, nisam mogla shvatiti šta se upravo dogodilo. Osjećala sam se kao da sam pogledala smrti u oči i skrenula pogled. Bila sam ukočena.
Jako sam zahvalna Bogu Svemogućem što, ne samo da sam preživjela već što imam i svjedočanstvo. Moj svakodnevni život je svjedočanstvo, moja sposobnost disanja, razgovaranja, hodanja, gledanja, slušanja...
Gledala sam kako ljudi umiru, ali mene Bog i dalje drži na životu. U bolnici nisam mogla govoriti o svom iskustvu zbog straha da neću dočekati idući dan, to me je cijelu ispunilo.
Strah me je bilo probuditi se i shvatiti da je osoba pored mene umrla, da sam ja sljedeća. Bila sam na rubu da odustanem, ali moj anđeo čuvar je rekao "Ne". Umjesto toga, moje iskustvo je učinilo milost Božju vidljivom.
Oporavak nakon nesreće nije bio lagan. Osjećala sam se kao da je moj život na čekanju. Sve vrste nekontroliranih emocija prolazile su kroz mene. Ponekad bih se osjećala depresivno, usamljeno, napušteno, zaglavljeno, a popis se nastavljao dalje i dalje.
Najhrabrija stvar koju sam ikada napravila bila je to što sam u prvoj godini nastavila sa životom, čak i kada sam željela odustati.
