Iako avio kompanija u roku od jednog ili više dana pronađe izgubljeni kofer i vrati ga vlasniku ima i onih kofera koji nikada ne budu pronađeni. Šta se događa sa njima?
Većina izgubljenih kofera završava u ogromnoj prodavnici u malom gradu u Alabami. Centar izgubljenih kofera i torbi u Skotsburu je raj za sve one koji vole izgubljene stvari.
Priča počinje 1970. godine kada se Dojl Ovens (Doyle Owens) zaputio u Vašington, sa 300 dolara u džepu i sjajnom idejom. Od tog novca kupio je nekoliko torbi u namjeri da ih proda u dvorištu svoje iznajmljene kuće.
Poslovni poduhvat bio je veoma uspješan, pa su on i njegova žena brzo postali vlasnici najveće prodavnice izgubljenih stvari u SAD.
U narednih pet decenija Dojl je učvrstio svoje veze sa avio i transportnim kompanijama širom zemlje i naučio duge i komplikovane procedure za otkup izgubljenih stvari. Torba koju niko ne potražuje nakon 90 dana tamo se proda, a cijeli profit odlazi u dobrotvorne svrhe.
A u tim koferima nalazilo se pravo blago! Jednom je u odjeći pronašao smaragd, urnu sa ljudskim pepelom, pogrebnu masku iz Egipta, 4.000 godina staru mumiju, sokola i oklop.
Njegova radnja danas zauzima 3.700 kvadratnih metara, a s obzirom na to da je ovo najpoznatije zdanje u ovom gradu, predstavlja i turističku atrakciju koju svake godine posjeti milion ljudi.
Među posjetiocima je bilo i onih koji su se nadali da će baš ovdje pronaći svoje stvari.
-To ne preporučujemo jer izgleda kao da traže iglu u plastu sijena-, navode iz radnje.
Predmeti u radnji se sortiraju „po svrsi“, pa tako imate rafove sa odjećom i modnim dodacima, tehničkim uređajima, nakitom, teniskim reketima, umjetničkim slikama, pa čak i antikvitetima.
Inače, ovakva praksa postoji i u Evropi, pa tako rimski aerodrom „Leonardo da Vinči“ jednom godišnje organizuje aukciju neotvorenih i izgubljenih torbi, a iako ne znaju šta će naći u koferima, kupci mogu da pazare i neke nezapakovane, a zaboravljene stvari.