Bio je 30. mart 1848. godine. Nijagarini vodopadi su utihnuli. Voda uopće nije proticala 30-40 sati, pa su stanovnici s pravom krenuli da paniče.

Vodopadi su već u to vrijeme postali velika turistička atrakcija, pa su i s američke i kanadske strane kuće pretvorene u smještaje, a oko rijeke su izgrađeni mlinovi i hidroelektrane.

Kada je jedan američki farmer otišao u šetnju malo prije ponoći 29. marta, primijetio je nešto čudno - prvi put se nije čula buka vodopada. Kada je prišao bliže, vidio je da vode uopće nema.

Već do jutra, vladala je velika tišina. Mlinovi i fabrike su prestali da rade. Moglo se vidjeti korito rijeke, ribe su uginule, kornjače su tumarale okolo. Mještani su počeli šetati područjem koje je do prije nekoliko sati bilo prekriveno vodom, a mogli su da nađu zaostale pištolje, bajonete i tomahavke koje su sačuvali kao suvenire.

Mnogi su vjerovatno tada pomislili - je li kraj svijeta blizu?

Hiljade su pohrlile u crkve da se pomole da vodopadi ponovo krenu. Niko nije imao objašnjenje ovog događaja. Telegraf je u to vrijeme bio nov izum, najbliži grad Bafalo bio je udaljen tri sata i to samo ako su vozovi išli na vrijeme.

Međutim, ubrzo je baš iz Bafala stigla vijest da su snažni jugozapadni vjetrovi pomjerili ogromne ledene blokove do jezera Iri čime se blokirao put ka rijeci Nijagari, pa je tako nastala svojevrsna ledena brana.

To je još više nagnalo ljude da što prije dođu do vodopada, kojih zapravo nije bilo. Čak su i američki vojnici promarširali praznim koritom što, naravno, nije bilo sigurno jer niko nije znao kada će voda ponovo krenuti.

Vode nije bilo do 31. marta ujutru, a onda se čula dobro poznata buka u daljini. Odjednom, uz zaglušujuću grmljavinu, sve se ponovo ispunilo vodom. "Ledena brana" se obrušila i rijeka je mogla ponovo da teče.

Tako je bilo sve do 1969. godine, kada su američki inžinjeri, ovoga puta namjerno, "isključili" vodopade, odnosno, preusmjerili tok Nijagare na nekoliko mjeseci, daleko od američke strane vodopada. Prvobitni plan je bio da se ukloni velika količina kamenja na dnu vodopada i da se očisti korito. Međutim, od te ideje se poslije nekoliko mjeseci odustalo zbog velikih troškova. Inžinjeri su u tom periodu "suše" proučavali korita i uklonili niz grešaka kako bi odložili postepenu eroziju Nijagarinih vodopada. Poslije određenog vremena, ponovo su pustili rijeku da teče.