U prošlom stoljeću svaka generacija odrastala je u ljude inteligentnije od svojih roditelja. Na standardnim testovima inteligencije, koje su djeca polagala u većini zemalja razvijenog svijeta, prosjek bi se svakih nekoliko godina pomjerao naviše.
Ono što je bio prosječan IQ 1950. godine daleko je ispod prosjeka izmjerenog 1980. godine.
Taj fenomen dobio je ime Flinov efekt, prema naučniku Džejmsu Flinu (James Flynn), Novozelanđaninu koji je jedan od prvih primijetio ovaj trend. Kako se testovi inteligencije redovno standardiziraju da bi se procijenio prosjek i odstupanja, tako bi svaka generacija postizala identične rezultate na testovima. Tek kada su Flin i kolege odlučili da uporede rezultate iz više generacija, shvatio je da se prosjek pomjera nagore.
Svake decenije prosječan koeficijent inteligencije bio bi veći za oko tri boda. Ono što je 1980. godine bio IQ 100, mjeren 1930. godine bio bi IQ 115.
Flinov efekt vrijedio je tokom većeg dijela 20. stoljeća. Svaka generacija postajala je sve inteligentnija, ali sve više podataka ukazuje na zabrinjavajući kraj ovog trenda i preokret u drugom smjeru.
Od početka devedesetih godina prošlog vijeka do danas kolektivni koeficijent inteligencije počeo je da pada širom razvijenog svijeta. Ovaj trend prvi su primijetili norveški naučnici, koji su proučavali rezultate testova inteligencije vojnih regruta između 1950. i 2002. godine. Podaci iz prošlog stoljeća većinom su bili u skladu sa Flinovim efektom, ali sredinom devedesetih Flinov efekt je nestao i koeficijent inteligencije počeo je da opada.
Uslijedile su zabrinjavajuće potvrde novog trenda, dobivene iz podataka o inteligenciji danskih regruta, potom podaci iz Ujedinjenog Kraljevstva koje je prikupio sam Flin. Prema studiji iz 2009. godine prosječan koeficijent inteligencije 14-godišnjih Britanaca pao je za oko dva boda između 1980. i 2008. godine.
Prema svim dostupnim podacima, Flinov efekt počeo je da usporava u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, i potpuno je nestao u devedesetim. Čovječanstvo je, čini se, došlo do vrhunca kolektivne inteligencije.
Da bismo znali zašto je nestao, bilo bi dobro znati šta ga je uopće uzrokovalo. Utjecaj gena na inteligenciju je dosta značajan, ali nije presudan.
Jednako važni za razvoj inteligencije su vanjski faktori - okruženje u kojem odrastamo, ishrana, to koliko smo često bolesni, poticajna i stimulativna okolina, i brojni drugi faktori. Inteligencija može da se uporedi s visinom.
Tokom prošlog stoljeća generacije su također odrastale u sve više i više, dok je prosječna visina rasla.
Iako se geni za visinu nisu mijenjali, kao ni za inteligenciju, djeca su odrastala u sve zdravijem okruženju, sa sve manje zaraznih bolesti, sve boljom ishranom i sve boljim obrazovanjem. Promjene u društvu dovele su do drugačijeg ispoljavanja gena, zbog kojih smo postajali sve viši i inteligentniji.
Kontroverzni naučnik Ričard Lin (Richard Linn) veliki je zagovornik disgenike, pojma obrnutog od eugenike. Prema njegovom mišljenju, do pada u koeficijentu inteligencije dolazi zato što ljudi sa nižim koeficijentom inteligencije u modernom društvu imaju više djece.
Lin za pad inteligencije okrivljuje i migrante iz zemalja u kojima je prosječan koeficijent inteligencije niži nego u zemljama u kojima je opažen pad, poput Britanije, Norveške i Danske, ali najnovija norveška studija opovrgla je njegove tvrdnje ukazujući na vrlo uvjerljive argumente da su i Flinov efekt i njegov preokret uvjetovani faktorima životne sredine.
Norveški naučnici Bernt Bratsberg i Ole Rogeberg proučavali su razvoj koeficijenta inteligencije i u pojedinim porodicama - između braće i sestara koji pripadaju različitim generacijama, i otkrili da promjena Flinovog efekta pogađa i porodice, a ne samo prosjek cijele populacije.
Primjera radi, brat i sestra rođeni poslije 1990. godine, između kojih je deset godina razlike, imat će u prosjeku između pola i dva boda razlike u koeficijentu inteligencije, pri čemu mlađi brat ili sestra ima manji IQ.
Norveški naučnici proučili su i eliminirali sve druge mogućnosti, poput većeg broja djece rođene u porodicama čiji roditelji imaju prosječan ili niži IQ, ili utjecaja migracija, za koji su zaključili da je zanemarljiv.
Inteligencija mlađih generacija pada, oko dva boda svakih deset godina, i nisu krivi ni disgenika, ni migranti, već se taj pad primjećuje u svakoj prosječnoj porodici. Jedino preostalo objašnjenje jeste da postoji nešto u sredini u modernom društvu što djecu sputava u razvoju.
Flin pretpostavlja, iako za to još nema nikakvih konkretnih dokaza, da je kultura mladih stagnirala, ili da se doslovno zaglupjela. Izražava i zabrinutost da se kultura mladih danas fokusira primarno na mobilne telefone, računare i videoigre umjesto na čitanje i međusobne razgovore.
Svjetska zdravstvena organizacija ima još jedno jednostavnije i jezivije objašnjenje: porast zagađenja zraka. Zagađenje zraka je danas globalno, a procjenjuje se da porast mikročestica u zraku utječe na zdravlje čak 90 posto svjetske populacije.
Globalno zagađenje moglo bi biti odgovorno za usporavanje i zaustavljanje razvoja mladih. Ako nešto hitno ne učinimo, pitanje je kakav ćemo svijet ostaviti svojoj djeci, ali i kakvu ćemo djecu ostaviti tom svijetu.
