Čkalja je bio štreber, perfekcionista, koji je znao da pređe nevidljivu liniju između profesionalizma i preglumljavanja. S druge strane, Paja Vuisić je pripadao drugoj školi glume, čistom naturalizmu.
U kadru su djelovali saglasno, kao da su scene pripremali u najvećoj ljubavi. O njihovom odnosu svjedoči Mirjana Vuisić, supruga velikana naše glume Pavla Vuisića.
- Ja Čkalju nikad nisam upoznala. Kad malo bolje pogledate Čkalju i Pavla, vidjet će te da je to nemoguća fuzija. Čkalja je stopostotni glumac i do krajnjih granica je išao u svojoj glumi. Pavle uopće nije bio glumac. Znao je reći: "Ja se samo ponašam." I istina je - cijelog se života ponašao - rekla je Mirjana novinaru Aleksandru Đuričiću u knjizi “Posle fajronta”.
Čkalja je glumio i preglumljivao, a Pavle je zbog toga ključao. Kada je Televizija Beograd desetak godina poslije serije i filma “Kamiondžije” željela da snimi nastavak “Kamiondžije opet voze”, nije htio ni da čuje. Prvi put je prihvatio samo da bi se vidjela razlika, da pokaže šta je gluma, ali drugi put nije dolazilo u obzir.
- Uvjeravali su ga godinu. Kako sam ja u tom trenutku počela da gradim imanje, koje se i njemu dopalo, premjerio je plac, izračunao koliko će koštati ograda i tražio honorar od 110.000 dinara. Producenti su poludjeli jer je maksimalni honorar za glavne glumce iznosio 12.000 i nije postojala zakonska mogućnost da mu daju više. Samo je odmahnuo rukom. Onda su oni pronašli način da naprave videokasete koje će se prodavati gastarbajterima i osigurali mu traženi novac - kazala je ona.
Ali Pavle je imao novi zahtjev, da se i Čkalji mora podići honorar barem na 50 hiljada. Tako je snimljen nastavak “Kamiondžija”.
