Nakon što je film„Dara iz Jasenovca“ srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića potopljen američkim filmskim kritikama u „Varietyju“ i Los „Angeles Timesu“, u susjednoj Srbiji su, i prije nego što je uopće iko i pogledao film, započele histerija i kampanja o, navodno, namjernom sabotiranju filma kako ne bi ušao u utrku za Oskar, jer istina o genocidu u Drugom svjetskom rat, tobože, kvari narativ o Srbima kao „bad guysima“ iz posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije.

Možda je zato i odlučeno da se film emitira istovremeno na RTS-u i RTRS-u te tako što širem auditoriju poruči da je tu, ipak, prije svega riječ o srpskom nacionalnom projektu, čiji su motivi iznad onih profitnih i koji će regionu otvoriti oči o istini u Jasenovcu.

Likovi bez emocije

No, kada pogledate „Daru iz Jasenovca“, shvatit ćete da je američka kritika potpuno utemeljena. „Dara“ je, naprosto, loš film. I to loš, vjerovatno, upravo u onom temeljnom smislu - pričanju priče. Karakterizacija likova kriminalno je loša. Likovima se ne posvećuje dovoljno pažnje, pa oni ostaju izrazito plošni.

U logoru su neke ustaše koji su Hrvati i mnoštvo zatvorenika koji su Srbi, rjeđe Jevreji. Ustaše su koljači koji masovno ubijaju iz sadističkog zadovoljstva, zatvorenici su redom priprosti seljaci koji bespomoćno čekaju svoju sudbinu. Ustaše međusobno gotovo ne komuniciraju, samo naređuju i kolju, zatvorenici vode površne i uvijek iste razgovore o vlastitim sudbinama, iz kojih o njima ne saznajemo gotovo ništa. Ni o tome zašto ustaše ubijaju i zašto su ovi drugi dovedeni u logor da budu ubijeni, ne saznajemo ništa. Koji su motivi, želje, traume, koji strahovi vode i žrtve i dželate - opet ništa.

Ne pomaže ni činjenica što su za likove ustaša uzeti stvarni monstrumi i koljači iz Drugog svjetskog rata. Tek nam komandant logora Luburić (kojeg glumi Marko Janketić), kroz razgovor s njemačkim oficirom, nemušto otkriva da moraju istrijebiti Srbe „zato što su Srbi“.

Upravo ovaj nedostatak karakterizacije likova čini da eksplicitni i surovi prikazi ustaških zločina na kraju ne postižu svoj efekt - ne izazivaju emociju, jer film u nama ne budi nikakva (sa)osjećanja prema likovima. Rezultat je to lošeg i površnog scenarija, loše režije i prilično loše glume. Na kraju sve to izgleda kao jedan performans krvoprolića koji je svrha samom sebi (a čak su i scene klanja prilično loše prikazane).

Film bez priče

Drugi ključni problem je što ovaj film nema jasan zaplet, nema vrhunac, priču. Počinje tako što Daru gledamo kako vozom stiže u Jasenovac, da bismo narednih dva sata njenim očima gledali kako ustaše likvidiraju zatvorenike, ubijaju joj majku i starijeg brata, dok ona sebe i drugog, bolesnog mlađeg brata očajnički nastoji spasiti od sudbine koja im je namijenjena, sve dok se na kraju filma, opet bez ikakvog objašnjenja kako, zašto i zbog čega, ne pojavi Dijana Budisavljević i izvuče ih logora. Tada se film i završava.

I to je otprilike sve što vidimo u dva sata, bez neke poente, pouke i bilo čega što će vam pomoći da nakon svega steknete, i za milimetar, dublju spoznaju o prirodi zločinačkog ustaškog režima i žrtvama Srba, ali i Jevreja i Roma (koji se u filmu samo ovlaš spominju) pod njim.

Srbljanović govori o mogućem plagijatu

Proslavljena srbijanska dramaturginja Biljana Srbljanović otkrila je da je scenarij filma „Dara iz Jasenovca“, vrlo izvjesno, plagijat jednog drugog scenarija o istoj temi koji su, još 1986. godine, radili književnik Arsen Diklić i reditelj Lordan Zafranović.

- U njemu je glavna junakinja djevojčica Rada, koja ima dvojicu braće... Dara iz "Dare iz Jasenovca" isto ima dvojicu braće. Scenarij Rade počinje zbjegom žena i djece iz kozarskog kraja, gdje ih ustaše presreću i sprovode na Željezničku stanicu, razdvajaju i guraju u teretne vagone za transport u logor Jasenovac, a da žrtve i ne znaju gdje idu. Isto tako počinje i Dara - navela je, između ostalog, Srbljanović, opisujući još niz gotovo identičnih scena iz oba filma.

Šta kažu Pavlić, Polimac i Stojanović

Kritika u regiji uglavnom je krajnje negativno ocijenila film „Dara iz Jasenovca“. Zrinka Pavlić na Tportalu napisala je da je „Dara iz Jasenovca“ izuzetno plošan, jednodimenzionalan film čije namjere, povrh svega, nisu sasvim čiste“.

Nenad Polimac u „Jutarnjem“ je napisao da se „ne može priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima, trebaju tu gradacija, razigrana fabula, kakvu je Antonijević imao u "Spasitelju", dok je ugledna srbijanska historičarka Dubravka Stojanović za film rekla da je „banalan i predoslovan film“.

- Osim jedne žene i male grupe Roma, film ne prikazuje da su, osim Srba, u Jasenovcu masovno ubijani Jevreji, Romi i Hrvati antifašisti. Time je film na tragu propagandnih partizanskih filmova koji su kao žrtve prikazivali samo partizanske borce, a ne i civile. Selekcija žrtava je ne samo ružna i falsifikat historije nego je i opasna igra s historijom - kazala je Dubravka Stojanović.