Pandemija koronavirusa popustila je svoje okove, situacija je bolja nego što je bila i dok to za neke znači odmor i putovanja, za glumca Izudina Bajrovića to znači mnogo posla.

Angažiran je u cijelom regionu, a šta se snima otkriva u veoma otvorenom intervjuu za „Avaz“.

- Nekako je dosta dinamično ovo ljeto, idem u Hrvatsku na snimanje filma, produžavam u Srbiju na snimanje serije, a nakon toga počinju probe i pripreme za film Teone Mitevske koji će se snimati čitav avgust u Skoplju. Tako da, eto, nekako se nakupilo obaveza u regionu, a ono što me posebno raduje jeste to što je u planu rad na novoj seriji Danisa Tanovića „Kotlina“, koja će biti snimljena uz podršku „BH Telecoma“. Najesen počinjemo. Dosta ima posla okolo, a ono što me posebno raduje jeste da se i kod nas počinje raditi i snimati. Što znači da će dosta ljudi biti uposleno, što nam svima fali.

Specifični uvjeti

Period pandemije koronavirusa je iza nas. Kako ste Vi kroz to sve prošli?

- Ja sam, hvala Bogu, prošao bez korone, nisam bio zaražen. Međutim, naravno da sam podijelio sudbinu svih nas, pogotovo što sam u tom periodu, pa sve do skoro, bio na čelu Narodnog pozorišta, što je značilo da se u potpunosti moram posvetiti načinu rada u specifičnim uvjetima, to je ono na šta je odlazila najveća količina moje energije. Sada se popravila situacija, samo se bojim da se trenutno popravila. Kod mene postoji zaista ozbiljna bojazan do kada će sve ovo trajati, da će se nastaviti najesen i da još nismo izašli iz ove priče. Nadam se da nisam u pravu, ali nekako imam tu strepnju da nas vrhunac tek očekuje.

Vaša funkcija direktora Narodnog pozorišta Sarajevo nedavno je prestala. Znači li to za Vas jednu obavezu manje ili...?

- S jedne strane, naravno da je obaveza manje, mnogo rasterećenije se bavim svojim glumačkim poslom, ne moram da slažem kockica previše. S druge strane, mislim da nije bilo pravog razloga da se izvještaj obori, naprotiv, radilo se o izvještaju iz 2019. godine, koji je bio sjajan. U to vrijeme, pred koronu, veoma smo dobro poslovali. Tako da nijedan razlog nije postojao, a koji su politički razlozi zaista nemam ni volje ni želje da u to ulazim, i oni koji su donijeli takvu odluku znaju zašto su je donijeli. U svakom slučaju, previše svoje energije, kao što sam i rekao, ulagao sam sam dok se organizacija uspostavi u takvoj situaciji na koju nikada nismo navikli. Preživjeli smo i rat, imali smo veoma teške periode, ali ovaj je bio specifičan po mnogo čemu. Meni po tome što nam je onemogućavao rad ili ga nam je omogućavao u vrlo restriktivnim uvjetima. Sada mogu konačno da budem nekako opušteniji, da ne razmišljam, da ne osjećam svoju odgovornost u odnosu na to. I ste strane moram priznati da jesam rasterećeniji nego što sam se osjećao dok sam bio na toj funkciji.

Kultura sjećanja

Danas je godišnjica genocida u Srebrenici. Većina Bosanaca i Hercegovaca taj dan doživljava veoma emotivno, a zasigurno i Vi.

- Ne znam šta još može da se kaže, a da se već nije reklo iz pozicije našeg naroda, iz pozicije ljudi koji su bili direktne žrtve, iz pozicije porodica žrtava srebreničkog genocida. Ogromna je tragedija što u svemu tome jeste znak da smo kao narod do neke mjere sazreli. Ne kažem da smo u potpunosti sazreli, do neke mjere jesmo, ta potreba da se uspostavi kultura sjećanja i da se neke stvari ne prepuste zaboravu. To su stvari o kojima moramo da pričamo, da mislimo, da ih obilježavamo na dostojanstven način, onako kako takvi događaji zavređuju. Počeli smo, evo, snimili smo jedan film, pišu se knjige, to je tema o kojoj se može na mnogo načina govoriti i o kojoj jeste neophodno na mnogo načina govoriti - od istraživanja, dokumentiranja, od historijskog gledanja na tu tragediju, pa do umjetničkih sagledavanja događaja. Srebrenica još nije ispričana priča i nikada do kraja neće biti. Mnogo je pojedinačnih tragedija, koje zaslužuju da se o njima govori, da se predstave, da se prikažu na ovaj ili onaj način, i ta ogromna kolektivna tragedija je dio o kojem moramo pričati da ne bismo zaboravili ko smo i kakvu žrtvu smo podnijeli, da bismo dobili ono što imamo. Imamo neku državu, takvu kakva je, imamo svoj narod, koji je konačno postao u politici donekle osviješten i nadajmo se da ćemo u tom pravcu ići još nekako odlučnije i jasnije. 

Veliki poduhvat

Film Jasmile Žbanić o srebreničkom genocidu „Quo vadis, Aida?“ doživio je veliki uspjeh. Da li Vas je to iznenadilo?

-  Prvo me iznenadilo da se kod nas uopće mogao snimiti takav film, takvih razmjera, tako skup za naše uvjete, tako veliki film, da je produkcija i da su producent uspjeli sklopiti konstrukciju da mogu ući u jedan tako veliki i značajan poduhvat, a „Quo vadis, Aida?“ jeste zaista poduhvat i to vrlo ozbiljan. Onda, znao sam da smo napravili vrijednu stvar, znao sam da se radi o vrijednom, velikom filmu, ali, ipak, ostao sam iznenađen da jedan film, iz jedne male Bosne i Hercegovine, o događaju koji jeste svjetskih razmjera, a koji se desio za svjetske okvire prije mnogo vremena, puno se stvari izdešavalo u svijetu, nakon Srebrenice, dešavale su se u svijetu razne tragedije, iznenadilo me da je film dobio takvu pažnju. Naravno, s razlogom, ali kad znamo gdje smo u konstalaciji svjetskoj, evropskoj, nekoj globalnoj, onda iznenađenje je svaki uspjeh koji mi doživimo. 

Hoće li, prema Vašem mišljenju, film biti prikazan u Srbiji?

-       Mnogo ljudi u Srbiji je pogledalo film, internet omogućava ljudima da gledaju u svojim domovima ono što žele. Dobio sam dosta reakcija od kolega, od običnih ljudi kojima nije to posao, i sve su bile povoljne. I u nekim neovisnim medijima se pisalo o filmu, tako da dosta ljudi jeste pogledalo film, a da li će se on pustiti u kinodistribuciju kao zvanično, sumnjam. Onda je to stav države, a znamo kakav je stav Srbije o tome što se desilo u Srebrenici. To govori više o sistemu, nego o želji publike da film pogleda. Publika je film već pogledala.

Odmor između termina

Hoćete li ići na odmor?

- Sve nekako tamo-vamo. Baš sam razapet terminima koji su vrlo nabijeni, nadam se da ćemo uspjeti naći bar pet-šest dana za odmor.

Zahvaljujem medicinarima u Priboju

Jeste li se Vi vakcinisali?

-  Vakcinisao sam se u Priboju. Zahvaljujem tamošnjem osoblju, veoma su ljubazni, srdačni, veoma su bili sretni što mogu da pomognu svojim kolegama, medicinarima, ali i ostalim građanima BiH. Možda smo mi u nekim trenucima malo zloupotrebljavali tu njihovu ljubaznost, ali ljudi se bore za svoje zdravlje, pa za razumjeti je i to.