Prelijepu priču o gostovanju sarajevskog SARTR-a na Teatar festu „Petar Kočić“ u Narodnom pozorištu RS u Banjoj Luci pokušali su spriječiti i zasjeniti dežurni megafoni ovdašnjih nacionalističkih politika.

Veliki glumci

Bezuspješno, jer su članovi Sarajevskog ratnog teatra iz Banje Luke ispraćeni dugim, gromoglasnim aplauzom, a politike podjela i mržnje dobile su odgovor kakav zaslužuju.

- SARTR nije prvi put gostovao u Banjoj Luci, igrali su i ranije i niko riječ nije progovorio. Sad se našla jedna polupismena osoba, kćerka glavnog baje, a čovjeku bude loše kad pročita te njene izjave s uličnim rječnikom. Poznavao sam velike banjalučke glumce, kao što su Adem Čejvan, Vlado Zeljković, Žiža Mažar, Mašo Topić, negdje se gore, na boljem svijetu smiju takvim izjavama. To su bili veliki glumci, veliki ljudi, koje sam imao sreću da upoznam - kaže za „Avaz“ nagrađivani pozorišni i filmski glumac Nermin Tulić.

Podsjeća da su glumci prvi nakon rata u BiH uspostavili saradnju, oni iz Sarajeva s kolegama u RS i Hercegovini, a potom i u cijelom regionu.

- Među ljudima koji se bave, pogotovo pozorištem, a i kulturom općenito, ružne stvari se, neću reći zaborave, već potisnu i ljudi nastave da rade. Uvijek pamtim momka iz Banje Luke, kojeg sam upoznao nakon rata na Festivalu u Jajcu, kako se svaki put kad se sretnemo obraduje on meni, a ja njemu. Glumci su čudne „biljke“ - dodaje Tulić.

Moraju otići

Na pitanje zašto je politikama stalo da osujete svaki pokušaj saradnje i rušenja barijera, Tulić odgovara da to rade iz straha, jer glumci, umjetnici, kulturni radnici su slobodoumni ljudi. Čestita na reakcijama NPRS, posebno glumcu Aleksandru Stojkoviću Piksiju i daje im punu podršku.

- Mislim da mora izumrijeti nekoliko generacija, moram ovako grubo reći, da ovi stari, koji su nam sve ovo donijeli i njihovi prvi potomci moraju otići s ovog svijeta, kako bi nove generacije uzele stvari u svoje ruke bez predrasuda. Njima smeta sam naziv Sarajevskog ratnog teatra, ali činjenica je da je ono osnovano u ratu. Ljudi su se okupili i počeli praviti predstave, jer u Sarajevu muze nisu šutjele dok oružje govori. Okupljajući se i praveći predstave, glumci su zdravu glavu sačuvali i sebi i publici - ističe Tulić.  

Policijski sat i bez struje

U ratu, sjeća se, bio je direktor pozorišta, predstave su se igrale uglavnom popodne, jer je navečer bio policijski sat, a ni struje nije bilo. Često bi se za vrijeme predstave dešavalo granatiranje, ali nikad niko nije vidio da je neko pobjegao u sklonište.

- Ljudi su, pričao sam s njima, mislili da je to nekim čudima zaštićen prostor. Zato, neka živi pozorište gdje god postojalo, a dušmani nek crknu - poručuje glumac Nermin Tulić.