INTERVJU

Producentica Amra Hadžihafizbegović-Deović za "Avaz": Uvijek saslušam očeve savjete, ali odluke donosim sama

Nisam nikada na svoje prezime gledala kao na olakšicu ili teret

Amra Hadžihafizbegović-Deović. Muhamed Osmanagić

13.2.2024

Dokumentarni film „Svjetla Sarajeva“ reditelja Srđana Perkića, mada je premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu 2022. godine, i dalje je veoma aktuelan.

Od tada pa do danas, pojavio se na mnogim festivalima, od Sarajeva do Los Anđelesa, te pobrao brojne nagrade.

Producentica filma je Amra Hadžihafizbegović-Deović, inače kćerka bh. glumačkog velikana Emira Hadžihafizbegovića.

Mlad tim

Amra je donekle krenula očevim stopama, jer se bavi produkcijom, koju je diplomirala u Sarajevu.

Ona je u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorila o „Svjetlima Sarajeva“, saradnji s Jasmilom Žbanić, produkcijom „Fist“, te o svom ocu.

- Za mene je zaista velika čast i zadovoljstvo, prije svega, da sam imala priliku upoznati sve ljude koji su radili na filmu, jer smatram da finalni proizvod mnogo zavisi od dobre ekipe i njihove energije. Mi smo, kao mlad tim, imali tu sreću da je pokretač cijele priče reditelj Srđan Perkić istinski vjerovao u nas i prepustio nam donošenje velikih odluka, što je kao rezultat polučilo cijelu ovu današnju priču o filmu - kaže Hadžihafizbegović-Deović.

Spremate li možda neku sličnu priču?

- Sličnu baš i ne, jer Srle i ja uvijek volimo ići dalje i raditi na novim temama. Istraživati neka nova polja. Ali ono što jeste slično, da ne kažem isto, jeste forma kojoj ostajemo vjerni, a to je dokumentarni format. Interesiraju nas istinite ljudske priče, koje su nam uvijek dodatna inspiracija u kreiranju samog narativa i vizuala priče.

Iako ste veoma mladi, ipak ću Vas pitati čime se najviše ponosite u dosadašnjoj karijeri?

- Osim projekata, na koje čovjek, naravno, uvijek bude ponosan, prije svega zbog ogromne energije i vremena koji se ulože u njih, najviše sam ponosna na poslovno-prijateljske odnose koje sam izgradila s ljudima radeći na raznim projektima proteklih godina. Raditi s jednom legendarnom produkcijom kakva je „Fist“ posljednje dvije godine na njihovim serijama bila je i profesionalno i ljudski škola koja će zauvijek ostati u mom sjećanju.

S druge strane, rad s Jasmilom Žbanić i produkcijom „Deblokada“ na projektu “Znam kako dišeš” je bilo iskustvo unutar kojeg samo pratite, slušate, upijate i osjećate svakodnevnu sreću što imate priliku raditi s takvim profesionalcima, kakva je bila ekipa te serije.

Prijateljski odnos

Mada djeca poznatih obično ne vole pitanja o roditeljima, Vaš otac Emir Hadžihafizbegović je toliko veliko ime da je nemoguće ne pitati o odnosu s njim. Da li se on „miješa“ u Vaš posao ili se uključi tek kada ga pitate za savjet?

- Naš odnos od završetka mojih studenskih dana pa sve do sada je mnogo više prijateljski nego otac–kćerka ili roditelj–dijete. Taj posao su moji roditelji davno završili i nekako je prirodno da se onda prelazi u fazu nečega zrelijeg, što je u našem slučaju prijateljski odnos ispunjen svim onim komunikacijama koje vas sada uče nečemu novom i drugačijem.

On je čovjek koji ima ogromno iskustvo i čiji savjeti su uvijek za saslušati, ali, na kraju, čovjek odluke donosi sam za sebe, jer jedino tako nemamo koga da krivimo za izbore.


Emir Hadžihafizbegović s kćerkom Amrom. Avaz

Je li prezime Hadžihafizbegović za Vas olakšica ili teret?

- Mislim da je sve stvar percepcije i ugla gledanja koji neko ima. Nisam nikada na svoje prezime gledala kao na olakšicu ili teret, već kao na vrijednosti koje sam stjecala odrastajući iza vrata na kojima je to prezime bilo ugravirano.

Realnost novog svijeta

Koliko bh. društvo pruža ambijent za bavljenje filmskim biznisom?

- Mislim da je ovo pitanje za jednu dobru šezdesetominutnu emisiju, kakve su prije bile „Piramida“, „Latinica“ ili „60 minuta“ s Bakirom Hadžiomerovićem.

Nedostaje nam tih emisija, koje će javno pokrenuti bitna pitanja, a jedno od njih je definitivno kultura.

Jedan segment bosanskohercegovačkog društva zanemaren je od ne samo onih čija je to nadležnost, kako to kod nas vole reći, nego i od onih koji bi mogli svoj doprinos dati u kreiranju jedne snažne, velike i stabilne bh. kinematografije, ali ne stižu od vlastitih interesa. I to je ono što nas je, prema mom mišljenju, kao društvo i koštalo unazad 30 godina. To što su lični interes i personalni imidž postali bitniji nego ulaganje zajedničkih snaga u stvari koje su veće od nas samih.

Ali dobro, to je realnost novoga svijeta i s tim se valja nositi dostojanstveno i u skladu s vlastitim vrijednostima i načelima, pa dokle ko dogura.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.