Legendarni reditelj i scenarista, pripadnik one “praške filmske škole”, Rajko Grlić bio je gost Sarajeva i Sarajevo Film Festivala u okviru kojeg je prikazan njegov film “Svemu dođe kraj”. Pokupio je simpatije još na nedavnoj premijeri u Puli, a i u Sarajevu.

Grlić se opet ukoštac uhvatio s jednim od stubova države, prikazujući karakteristike današnjih ljudi, vladajućih i “običnih”, u dva lika. No, nećemo otkrivati dalje radnju filma zbog onih koji ga nisu pogledali, a trebali bi.

Grlić je kroz svoju decenijsku karijeru govorio ono što se drugi nisu usuđivali izreći naglas. Je li se plašio, ne znamo, ali znamo da ga je koštalo. Pa tako je nastala njegova knjiga “Neispričane priče” – u svojevrsnom egzilu zapisujući ideje koje, kako je tada mislio, nikad neće preći na filmsko platno. S druge strane, naziv filma “Svemu dođe kraj” može se povezati i s Grlićevim najavama da mu je to posljednje ostvarenje koje će napraviti.

Imam korijene iz ovog grada

Raspoložen i nasmijan uoči samog odlaska iz Sarajeva i povratka u rodnu Hrvatsku, Grlić je za “Dnevni avaz” govorio vrlo iskreno o posljednjem ostvarenju, Sarajevu, životu u Americi, planovima i o “ovim prostorima”.

U Sarajevu ste kratko, ali nadamo se da je slatko.

- Bilo je jako slatko. Puno smo jeli, puno smo pili. Fantastično smo jeli, fantastično smo pili. Sreli smo neke drage ljude. Odvrtili smo film i evo, sad, jurimo nazad.

Jesu li se slegle emocije poslije prikazivanja filma na SFF-u?

- Jesu, jesu. Divno je bilo. To je film rađen za publiku. Nakon Pule ovo je prva potvrda da to funkcionira, da ljudi to vole gledati, da učestvuju, da su jednostavno to situacije koje prepoznaju, s kojima žive, pa je lijepo da je neko izdvojio i stavio nešto što oni mogu prepoznati.

Kako je bilo sarađivati s glumačkom ekipom? Tu je i glumac iz BiH.

- Emir (Hažihafizbegović, op.a.) je tu. Teško je raditi film bez Emira. Bili su krasni. Ja dugo biram, strašno dugo traje kod mene da se odlučim, pa probam s mnogo glumaca, što nije fer ni prema glumcima, ni prema meni, ali to je jedini način da sam siguran. Jer kad jednom odaberete lica, to je pola filma. Tu nema više nazad. A i zbog njih će za deset godina taj film živjeti. Ako ćete vjerovati na platnu ili na ekranu, vjerovat ćete i filmu. Tako da su oni beskonačno važni. Ja se strašno pažljivo s njima igram na snimanju i to je meni velik gušt.

Kakvo je Sarajevo za vrijeme festivalskih dana?

- Dugo nisam bio. Nisam bio jedno pet godina, valjda. Ne čini mi se da se nešto puno promijenilo, osim što se Sarajevo uredilo. Sarajevo više nema te... Barem u ovom dijelu gdje se mi krećemo, u centru. Te rane su zakrpane. Na zgradama, ne u ljudima, naravno. Ja imam korijene iz ovog grada. Moji djed i baka su odavde. Pradjedi. Sefardi. Sarajevski. Tako da imam veliki sentiment prema gradu kad god dođem. Došao sam u nešto što negdje, neki komad mojeg mozga pamti, zbog neke genetike.

Niste iz prvog puta dobili sredstva za ovaj film?

- Ne, pa nikad ne dobijem iz prvog. To je običaj. Ovdje je bila treća sreća. Na “Ustavu Hrvatske” isto tako je bilo. Moja je teza da ne možete napraviti tako dobar film da biste dobili sljedeći, ni tako loš da ne biste dobili sljedeći. Tako da potpuno razumijem situaciju. To je jednostavno tako.

U BiH imamo problem s finansiranjem kinematografije. Koliko je bitno za kulturu da država prizna i njeguje filmsku industriju?

- U Hrvatskoj država prizna, ali ne njeguje, hajmo to tako reći. Postoji HAVC, institucija filmska pod kontrolom Ministarstva kulture. Nekada je pisalo u zakonima Evrope da audiovizuelni projekti moraju biti potpuno neovisni o ministarstvima, da moraju biti na samostalnom budžetu države itd. Ali ništa, to se sve obećavalo kad je Hrvatska ulazila u Evropu. Nije se dogodilo. Ali HAVC je svakako jedno ogromno dostignuće, jer postoji mjesto gdje možete ići. U Hrvatskoj svake godine je, zapravo, sve manje para. Nominalno je sve više, ali kako je devalvacija, zapravo sve je teže. Tako da uglavnom debitanti i ljudi koji rade drugi, treći film, rade filmove. Jer oni rade i bez para ako je potrebno, ali rade male filmove koji igraju po festivalima, ali ne donose publiku u kina.

Ja sam iz generacije koja vjeruje da je film rađen za kino, za veliki ekran i za publiku. I da bez tog svetog trojstva - oni koji prave film, platno na kojem se vrti i publika - nema magije filma. Vrlo teško se mirim da je sudbina filma na malom ekranu, jer je to fast food film. Ja kažem ovako, jedete, idete na zahod, telefonirate, razgovarate s nekim, još malo gledate film, pa preskočite na dva, tri druga filma da vidite šta ima. Cijela čarolija nestaje. Postaje industrija kobasica. Tako da mi je drago da sam na kraju svoje priče i da sam imao sreću da mi se filmovi vrte po kinima i imaju publiku.

Kako mislite “na kraju svoje priče”?

- Ulazim u 78. godinu. To nije baš početak priče.

Spomenuli ste neko prijašnje vrijeme. Kako je bilo tada Vama? Vi niste imalidlaku na jeziku. I znamo da Vas je to nekada koštalo.

- Nekad je koštalo. Ali čovjek se izbori. Ja uvijek tvrdim da, ako nešto hoćeš reći, ako te to panično muči, ti ćeš to reći. U bilo kojem obliku, na bilo koji način. Ja sam, manje-više, sve svoje filmove snimio. Možda jedan ili dva nisam. A možda još i stignem. Ulazio sam u jednu ozbiljnu kinematografiju, 1974. prvi put s igranim filmom. To je tada bila ozbiljna državna kinematografija. Tu su rađeni ozbiljni filmovi. I ozbiljni režiseri su radili. Danas je to zbir individualnih nekih...

Postoji “Jadran film”, kao ogromno filmsko poduzeće za koje sam ja radio filmove. Čak bio jedno vrijeme umjetnički direktor. I bio je jedan producent koji se zove Sulejman Kapić, koji je najznačajnije producentsko ime koje je ovaj prostor ikada imao. On je čitao scenarij, pisao male buhice po pet stranica primjedbi i tjerao vas da radite, da radite i radite na scenariju. Danas je to opasnost. HAVC dodijeli novce i više nikad niko ne brine o tom. I klinci uzmu novce i idu snimati film. Nemaju to strpljenje da se radi na scenariju. Izgubilo se to. Ali, tako i nestaje ta kinematografija, nestat će. Kina će se zatvoriti, ostat će mali ekran.

Vratiti se iz Amerike i skrasiti se u Istri

Nadam se da neće.

- Pa ostat će kina za ove velike, za Holivud, velike filmove koji koštaju više od 200 miliona. Ali mali filmovi su u Americi nestali iz kina, nema ih. Jer je suma novca potrebna da bi se ušlo u kino, znači, minimalnom reklamom, jer ona danas gotovo dva puta više košta nego film. Tako da nema više independent. Kada sam ja došao u Njujork, imao je jedno sedam ili osam art kina, gdje su igrali evropski filmovi s titlovima. Danas ima jedno. Ostali gradovi, univerzitetski, imaju, jer univerziteti finansiraju pa dolaze evropski, azijski filmovi. Možete vidjeti puno više u malom gradu nego u velikom. Ta kina ne žive od svog prihoda više. U gradu u kojem živim u Americi imaju dva multiplexa od deset, u kojima igraju samo ovi filmovi od 200 miliona i više. Imaju mali multiplex od tri sale u kojem igraju filmovi koji su još nekako proizvedeni za male novce.

Kakav je Vaš život u Americi? Posebno jer stalno dolazite na ove prostore.

- Da, ja ću sebe sresti u avionu jednog dana. Imao sam puno sreće u Americi, tako da je nepristojno govoriti. Ja se nisam puno napatio. Prvu godinu, dvije dok se čovjek mjeri. Ali imam jedan krasan položaj na jednom divnom univerzitetu. Ja tamo i mogu i ne moram biti. Kad radim filmove, dovedem klince da budu u ekipi. Imam jedan vrlo povlašten položaj. Ja sam za njih napravio nešto što je donijelo univerzitetu i ozbiljan novac. Tamo sam neko koga puno ne diraju. Sve više razmišljamo da zaustavimo taj dupli život i da se skrasimo Istri.

Znači da se vratite.

- Da, da, sigurno. Jako volim Ameriku, ali ovi prostori su, ipak, ovi prostori. Ja sve što pričam, pričam o ovim prostorima. To je meni najvažnije.

Kradu nam današnjicu

Kako gledate na ove prostore sada, trenutno?

- Kao prirodu, fantastično. Priroda je divna. Sad smo letjeli nad Bosnom, fantastične planine. Priroda je puno bolja od ljudi na ovim prostorima. To jeste, ljudi koji su izabrali ljude koji ih kao vode nisu imali puno sreće. Otimačina 30 godina vlada u raznim oblicima, i duhovnim, a još više materijalnim. Crkve, vjere nas vode nazad u srednji vijek. Ovi nam kradu današnjicu, tako da ne znam šta će biti sutra. Iz Hrvatske ogromna količina ljudi odlazi, odlazi i odlazi. To je nezaustavljiva rijeka dobrih i mladih koji odlaze. Ostaju ovi koji pomoću članske iskaznice u nekoj stranci svoj život oblikuju. A ovi što odlaze, kad ih sretnete vani puno njih kaže da nisu otišli iz materijalnih razloga. Mislim, to je, vjerovatno, jedan od uslova, ali puno ih više kaže da ne žele da im djeca rastu u toj korupciji, u tom potpunom poništenju vrijednosti, i sve se može ako je neko na vlasti i ništa se ne može ako neko nije na vlasti. Tako da...

Mulj se dobro stvrdnuo

Hoće li nam bolje biti?

- Mislim da se nešto strašno ozbiljno mora dogoditi da bi bilo bolje. Taj mulj se tako dobro stvrdnuo. Uvijek sam se zezao i govorio da bi se ovdje trebalo sve restartati, kao kompjuteraši kad imaju problem na kompjuteru, ugase i ponovo upale i onda u 90 posto slučajeva je puno bolje situacija. Ne znam kako se ovaj prostor može restartati. Ljudi su se pomirili sa sudbinama.