Srđan Žika Todorović (53), jedan od najboljih glumaca na ovim prostorima, nakon pauze, vratio se svome poslu. Krajem prošle godine iznenada je umro njegov trogodišnji sin Dejan pa se Todorović tada potpuno povukao iz javnosti. 

Žikin povratak desio se na nedavno završenim 53. filmskim susretima u Nišu, gdje je dobio nagradu „Milorad Mandić Manda“, koja se dodjeljuje u čast njegovom preminulom kolegi.  

Sjećanje na Mandu 

Priznanje se uručuje za najbolju ostvarenu komičnu ulogu u cjelokupnoj filmskoj produkciji u protekloj godini, a Žiki je pripalo za ulogu narkobosa Sergeja u filmu „Prokleti pas“, za koju je dobio i titulu glumca večeri drugog festivalskog dana, a i za rolu u filmu „Južni vetar“, koji je otvorio Festival.

Iako nikada ne daje intervjue niti se oglašava u medijima, svoj prvi, kako je kazao, telefonski intervju ekskluzivno je dao za „Dnevni avaz“.

Mada se odupirao razgovoru, s objašnjenjem da nije tip koji priča za medije, ipak nam je govorio o nagradi, novim projektima, publici, a odgovorio nam je i na pitanje zašto bježi od medija.  

Sin velikog Bore Todorovića jedno vrijeme se bavio paralelno muzikom i glumom, a svirao je gitaru u nekoliko bendova. Ipak, gluma je danas njegov svijet.

- To što pišu da se vraćam glumi, nije baš tako, jer je nisam nikad ostavio. Ustvari, ja glumu živim – govori nam Todorović na početku razgovora.

To pokazuje i priznanje koje ste dobili u Nišu.

- Dobio sam nagradu koja mi mnogo znači. Manda je bio glumčina i sjajan čovjek, a priznanje je, u neku ruku, doprinos sjećanju na njega. Prijateljstvo na Akademiji je mnogo jače i sadržajnije od veselja jednih s drugima, a tokom tih studentskih dana prošli smo svašta, dijelili i dobro i zlo. Nakon što sam dobio nagradu, kazao sam da ljudi neke stvari o mom dobrom prijatelju ne znaju. Bio je bubnjar, kao i ja, ali zaista dobar bubnjar. Svirao je bubnjeve u svom bendu. A inače je svirao, kao i ja, gitaru. Bio je talentiran i za to da skida pjesme po sluhu, a ne uz pomoć muzičkih čitanki. Bio je muzički talentiran. Da smo, kojim slučajem, pali godinu, možda bismo kao bubnjari dijelili neku narodnu tezgu. Kako god, bio je muzički talentiran. Često bi, dok je svirao gitaru, izvodio „Vasu Ladačkog“ od Đorđa Balaševića, što je mene nerviralo, jer tada nisam baš volio Balaševića. Danas su se stvari promijenile, volim i cijenim Balašev rad. Moram priznati da me nagrada iznenadila, nisam je očekivao.

Kazali ste da, iako se ovo ostvarenje dodjeljuje za komediju, trudili ste se da ulogu odigrate na najozbiljniji mogući način.

- Inače, nisam neko ko gleda na uloge kao komične i dramske. Ali, svakako da postoji razlika u likovima, posebno kada su drugačiji mediji u pitanju. U teatru je nebo granica, a na filmu moraš naći mjeru. Mislim da je na filmu žanr komedije možda čak i teži nego odigrati dramsku ulogu.

Dobra priča

Nedavno ste snimali seriju „Žigosani u reketu“, za koju režiju potpisuje Nikola Đuričko, a scenarij je napisao Dragan Bjelogrlić.

- Da, iako sam samo tri dana snimao seriju, moram reći da je bilo fantastično. Iskreno, mnogo detalja vam ne mogu otkriti o seriji, jer ne igram veliku ulogu. Ali sama činjenica ko su autori, govori o tome da je na pomolu dobra priča. Radujem se ponovnoj saradnji s Bjelom, koji je odličan u svakom poslu.

Osim toga, najavljeno je i snimanje druge sezone „Senki nad Balkanom“.

- Istina, snimanje počinje 15. oktobra. Mnogo mi je drago što sam se našao među vrhunskom ekipom glumaca koji su u „Senkama“. Nekako, stječe se dojam da su to snimanja i setovi kao nekad što su bili u bivšoj Jugoslaviji.

Na osnovu čega ste stekli taj dojam?

- Pa, okupili su se glumci iz svih republika i nadam se da će ubuduće biti više takvih stvari i projekata. Iskreno, očekivao sam da će tema poput ove osvojiti simpatije publike, zato što je o tom periodu između dva rata vrlo malo filmova napravljeno i veoma je zanimljivo vidjeti kako se živjelo u kraljevini, zapravo zajedničkoj državi prije SFRJ. Samim tim, serija je dobra i zbog nekih političkih događaja kojih će biti više u drugoj sezoni.  

A šta će to, konkretno, donijeti druga sezona?

- Radnja se dešava 1934. godine, kada je u oktobru izvršen atentat na kralja Aleksandra, i to odmah najavljuje da će biti više politike i aktuelnih tema. Iskreno, ne bih volio otkrivati više detalja, jer je to posao mog prijatelja i kolege Bjelogrlića.

Za kraj, koliko vam znači priznanje publike za Vaše uloge?

- Mnogo mi znači, lijepo je kad vas publika voli i cijeni ono što radite. Opet, iz drugih republika bivše Jugoslavije skoro me niko ne zove i ne angažira na projektima, ali to ne znači da i neće. Zapravo, nisam nikad ništa radio izvan Srbije, a mogao bih, zašto ne.

Težak gubitak

Krajem prošle godine Srđana Žiku Todorovića zadesila je tragedija, kada je iznenada preminuo njegov sin Dejan. Supruga Ana i on teško su podnijeli gubitak, ali bez obzira na izuzetno težak period, nastavili su dalje i jedno drugom bili podrška.

Ne umijem da pričam...

- U principu, ne dajem intervjue, ovo je, mislim, prvi put u životu da dajem telefonski intervju. Ne umijem da pričam za medije i nekako ne znam šta da odgovorim. Nadam se da nisam, i u ovom jedinom razgovoru, nalupetao nešto što nisam trebao reći – iskreno je kazao Todorović za „Dnevni avaz“.

Namučim se oko svake uloge

- Iskren da budem, namučim se oko svake uloge, s obzirom na to da ne igram u pozorištu, gdje se glumci najviše treniraju. Svaki novi film mi je kao da sam na početku. Malo imam tremu, pa nemam, uglavnom, nije lako. Na kraju to možda izgleda da je urađeno s lakoćom, ali i nije baš – govori Todorović.