“Čitav život sakrivao sam se iza filmskih junaka. Živio njihove živote i, pričajući njihove, krio svoj. Neispričane priče ostajale su u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci. I odjednom, vjerojatno u nadi da ću time olakšati povratak, odlučio sam tu bocu otvoriti”, piše na koricama knjige “Neispričane priče” hrvatskog reditelja i scenariste Rajka Grlića (71).

Knjiga je objavljena sredinom godine, a javnost je prvi put imala uvid u intimu ovog vrhunskog filmskog umjetnika, čiji su filmovi, poput “Karaule”, “U raljama života”, “Samo jednom se ljubi”... i danas među omiljenima.

 Očajna situacija

Hrvatsku je davno zamijenio Sjedinjenim Američkim Državama, ali daleko od toga da je stranac. Često dolazi i prihvaćen je gdje god se pojavi. Za “Dnevni avaz” Grlić je ekskluzivno govorio iz svog doma u Americi. Dotakao se brojnih tema, svojih ostvarenja, ali nam je otkrio i to da li bi se definitivno vratio i nastavio svoj život u rodnoj zemlji. 

Upravo se u Sarajevu nedavno izvodila predstava “Ustav Republike Hrvatske”, koja je rađena prema Grlićevom istoimenom filmu.

- Dugo sam se opirao ideji da se scenarij uprizori u kazalištu. Bojao sam se vulgarizacije te vrlo osjetljive priče. No, moj scenaristički suborac Ante Tomić, koji je imao dobro iskustvo s kazalištem “Kerempuh”, zdušno je navijao za tu opciju. Na kraju sam popustio, ali sam predstavu, valjda od straha, pogledao tek nekoliko mjeseci nakon premijere. U prvih pola sata bio sam ljut što sam se dao nagovoriti, ali me predstava onda polagano osvajala i mirno sam je pogledao do kraja.

Upravo ste tim filmom vrlo hrabro govorili o temama koje su i danas, iako je 21. stoljeće, tabu?

- Ne treba tu govoriti o nekoj velikoj hrabrosti. Mi smo, generalno, na svim ovim prostorima bivše nam države, tako nisko spustili ljestvicu elementarnog građanskog prava na govor da sve što imalo iskače iz novokomponiranih normi nazivamo hrabrost. To je jednostavna priča o ljudima koji jedni u drugima, kao što je to kod nas običaj, vide klišeje, a ne ljudska bića. Zato film i pokušava postaviti vrlo jednostavna pitanja - zašto smo pristali na zamku politike i tako olako upali u tu klišeizaciju i šta je potrebno da nam se dogodi kako bismo ispod tih dvodimenzionalnih klišea napokon vidjeli trodimenzionalne ljude.

 Iz Hrvatske ste otišli još devedesetih. Kako Vam se sada čini klima u državama bivše Jugoslavije? 

- O situacijama u državama bivše Jugoslavije znam ponešto iz novina i internetskih stranica, ali se bojim da to nije nešto na čemu se mogu graditi sudovi. To više nisu informacije na koje se može računati kao na nešto potpuno objektivno i provjereno. Mnogo više saznajem iz razgovora s ljudima iz tih krajeva, povremenim putovanjima, filmova koji dolaze odatle, a možda najviše šetnjama kroz gradove. Slika, zaista, govori više od svih riječi. Čini mi se da je situacija manje-više svugdje dosta slična, očajna. U svemu tome ima različitih nivoa očaja.

Šta je rezultat toga?

- Odlazak mladih, školovanih ljudi. On se na godišnjem nivou već mjeri skoro stotinama hiljada onih koji se, kako stvari stoje, nikad neće vratititi. Tako masovna i duga negativna selekcija, nažalost, čini Hrvatsku svakim danom sve više zaostalom zemljom koja će, ako nastavi tim putem, uskoro uploviti u 19. stoljeće. Ali, ne bi bilo fer tako pričati samo o Hrvatskoj. Koliko vidim, u svim tim državama nacionalizmi i vjere haraju, svodeći ljude isključivo na pripadnike nacije i vjere, tvrdeći da je sve ostalo nevažno. Da su naši životi i kako ih živimo, zapravo, potpuno irelevantni, da smo tu samo da služimo našoj ideji, našem narodu, našoj vjeri. Jedino se Slovenija, koliko vidim, tome donekle odhrvala. Ovi prostori nimalo nisu laki za život onima koji pokušavaju misliti svojom glavom.

Pomislite li ponekad da biste se mogli vratiti?

- Uvod u “Neispričane priče” završava se rečenicom koja odgovora na vaše pitanje. “Tolstoj je tvrdio – sve dobre priče, i životne i filmske, mogu se svesti na jedan od dva obrasca: ili čovjek odlazi na put ili je stranac došao u grad. Ja sam, rekao bih, i jedno i drugo – i onaj koji je otišao, i stranac koji je došao.” Da, jedan od onih, ne tako malobrojnih u mojoj generaciji, koji nikada nisu u potpunosti otišli niti su se ikada do kraja vratili. Živim neki paralelni život na dva kontinenta i za sada mi to, moram priznati, prija. Ali, godine dolaze i u ne tako dalekoj budućnosti morat ću prekinuti s tim dualizmom, sa sve napornijim putovanjima između ta dva života. Vratiti se tamo odakle sam otišao, u moj Zagreb.

Rado ističete i povezanost sa Sarajevom. Kakve, ustvari, emocije ovaj grad izaziva kod Vas?

- U Sarajevo sam s ocem često dolazio na putu za Jahorinu, tu sam nekada primao nagrade, tu sam s gospođom Dugonjić i Televizijom Sarajevo, uoči rata, potpisao ugovor o snimanju TV serije i igranog film po romanu Ludviga Bauera (Ludwiga) “Kratka kronika porodice Weber”, što se, naravno, nije dogodilo, tu je producentska kuća Ademira Kenovića koja je producirala “Karaulu”, u kojoj je jednu od glavnih uloga igrao Emir Hadžihafizbegović, tu je nekoliko fantastičnih aščinica… Da, dosta toga me veže za Sarajevo.

 Važite za otvorenog i iskrenog čovjeka. Imponira li Vam to ili je ta iskrenost nekad hendikep?

- Samo pokušavam biti to što jesam, ni bolji ni gori. Jer, u ovim godinama vrlo se malo toga može popraviti, promijeniti nečije mišljenje o tome ko si i šta si. A te godine, to im valja priznati, donose i nešto lijepo. Sve vas je manje briga za to.

 Bilješke i misli

 Susretali ste se sa zabranama i cenzurama. Kakav danas imate dojam o tome?

- Cenzura se danas u ovim našim nacional-kapitalističkim krajevima, jednostavno, zove novac. Ništa se tu nije mnogo promijenilo od vremena socijalizma. Svako ko dijeli novac, želi da mu ogledalo kaže da je upravo on najljepši. 

 "Neispričane priče" objavili ste sredinom godine. Koliko se razlikuje pisanje knjige od filma? To je više lično, ogoljeno?

- Više od 30 godina upisivao sam u svoju režijsku bilježnicu razne dijaloge, priče, portrete, zapažanja… Na početku sam to zvao “Mojih sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti”. Tako sam nakupio gomilu priča, neke bazirane na stvarnim događajima, neke ponikle iz mašte, priče iz tuđih, kao i iz mog vlastitog života. Ukratko, sve ono što scenarist zapisuje u nadi da će mu jednog dana zatrebati pri radu na nekom novom projektu. Te priče nikad nisu imale namjeru da postanu knjiga. Bile su to bilješke koje bi jednog dana, u najboljem mogućem slučaju, mojim unucima mogle reći kroz šta im je prošao djed, šta je radio, šta nije napravio...

 O Emiru Kusturici…

 Emir Kusturica izaziva oprečna mišljenja na području bivše Jugoslavije. Kakav je Vaš stav o njemu? 

- Jako sam volio i njega i njegove rane filmove. 

 Porodica i Sarajevo

- Porodica moje majke generacijama je živjela u Sarajevu. Sefardi koji su, preko Istanbula i Sandžaka, tu došli nakon protjerivanja iz Španije. Od njih 34, samo su moja majka i njen stric preživjeli Drugi svjetski rat – kaže Grlić. 

Slab karakter

- Prije nekoliko godina, dao sam svoje bilježnice na čitanje Anti Tomiću, on je zaključio da to moram objaviti, dao ih je Marini Vujčić, književnici i urednici u “Henacomu”, koja je nakon čitanja odlučila da će to ona objaviti, slagao se ja s tim ili ne. Bio sam slab karakter, zaigrali su mi na ego i tako je došlo do knjige – govori Grlić.

U Hrvatskoj su život zatrovali lažnom prošlošću

- Hrvatska, koja je imala sve pretpostavke da postane normalna država, nije u tome, za sada, uspjela. Skoro tridesetogodišnji lopovluk i nacionalizam, ruku pod ruku, devalvirali su život. A sve to uz veliku pomoć najprofitabilnije hrvatske kompanije Katoličke crkve. Ona je odlučila da revidira historiju i u tome je uspjela. Zamijenila je pobjednike i poražene u Drugom svjetskom ratu. Od sekularnosti države, što garantira Ustav, nije ostalo skoro ništa. Zatrovali su život lažnom prošlošću i po njoj skrojili narativ posljednjeg rata i ne puštaju nikoga da se odmakne od toga, da barem na trenutak živi u sadašnjosti ili da pogleda u budućnost.