Rikardo Druškić publiku oduševljava svojim radovima te našu državu promovira u najboljem svjetlu – kroz umjetnost. Izlagao je širom Evrope te u Aziji i Americi, a sutra se otvara njegova izložba „Buđenje svijesti“ u sarajevskoj Vijećnici.
Simbol Sarajeva
- Trema jeste prisutna, moram biti iskren. Vijećnica je simbol Sarajeva, a ja tek mladi slikar. Ipak, puno sam radio te, iskreno, jedva čekam da ljudi vide moje nove, nešto drugačije radove – govori Druškić.
Ističe da je ciklus „Buđenje svijesti“ nastajao četiri mjeseca kao plod ličnog bunta u odnosu na situaciju u društvu.
- Bavio sam se pitanjem individualne unutar kolektivne svijesti. Došao sam do zaključka da je prvi preduvjet za promjenu kolektivne svijesti rad na sebi. „Buđenje svijesti“ predstavlja sistem u kojem živimo - zamršen, zapetljan, kompliciran, težak za shvatiti i za iz njega izaći. Raznim simbolima pokušao sam opisati ne samo sam sistem već i čovjekovo stanje uma i svijesti dok unutar njega živi. Slike predstavljaju duhovne autoportrete, koji pokazuju individualni proces kroz koji prolazim na putu ka samospoznaji – kaže mladi umjetnik.
Oblikovati put
Na pitanje slaže li se s mišljenjem da je prvo potrebna afirmacija negdje vani da bi bio priznat i u svojoj državi, Rikardo odgovara:
- Ne bih pretjerano mistificirao to. Sasvim je jasno da, kada neko iz male zemlje, kakva je naša BiH, postigne uspjeh na većem tlu, to mu omogući da u svojoj državi lakše oblikuje svoj put. Ljudima je dosta svakodnevice i ružnih stvari. Moji radovi odašilju poruke mira, sreće, ljubavi... To je ljudima potrebno i to žele. Malo da odmore dušu i ne razmišljaju o svakodnevici, koja je, u našem slučaju, gotovo uvijek, tragična. Također, dobrim ljudima je drago da se neko mlad bavi poslom koji voli i da mu ide. To me uvijek raduje vidjeti.
Pokretačka snaga promjena
Smatra da stanje u umjetnosti i kulturi generalno ništa nije drugačije od stanja u državi.
- To je posebno zabrinjavajuće, jer umjetnici trebaju biti jedna od pokretačkih snaga promjene. Postoje individualni primjeri ogromnog talenta, takvi ljudi većinom odu jer znaju da zaslužuju puno više od onoga što im država i društvo daju. Postoje i mladi ljudi koji se trude da unutar svojih kolektiva nešto postignu, ali ne nailaze na podršku sistema, tako da to sve vrlo često veoma jalovo izgleda – zaključuje Druškić.