U Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) pri kraju su pripreme za premijeru predstave „Nigdje nikog nemam“, koja je planirana za 11. januar. Rađena je prema dramskom tekstu Edvarda Bonda (Edward) u koprodukciji Udruženja Kontakt i SARTR-a, a režiju potpisuje Alban Ukaj.
Reprizna igranja zakazna su za reprize 12.,14. i 15. januar u 20h.
Ukinuta prošlost
Reditelj, također, glumi u predstavi, a osim njega, igraju Snežana Bogićević te Jasenko Pašić.
- Tekst govori o budućnosti, novom poretku, ideologiji, režimu... Radnja je smještena u 2077. godinu. Prošlost je ukinuta, masovni konzumerizam je zamijenjen životom s osnovnim potrepštinama, ljudi su raseljeni, a gradovi leže u ruinama. U takvom ambijentu priča se zapliće oko jednog uzornog bračnog para čiji život najednom uznemiri pojava društveno nepodobnog stranca. Takva hermetičnost, konzumacija državnosti, stvara nacionalizam u kojem se stvari eliminiraju, čiste i cenzuriraju. Mi se ne bavimo čišćenjem kante, nas zanima smeće - govori Bogićević o predstavi.
Kaže da u toj drami apsurda likovi nisu individualizirani ni tipizirani, već da su antiheroji.
- Ljudsko postojanje nema svrhu niti cilj, stoga je i komunikacija u raspadu. Zaključak koji slijedi je - tišina. Tematika je teška, jer je istina teška. Ali je zato ljekovita. Pisac teksta u Engleskoj je svojedobno bio okarakteriziran kao kontroverzna ličnost zbog radikalnih stavova prema modernom teatru i društvu. Njegov život je bio obilježen nasiljem. Ljudskost jeste jednako otpor. Iskazivanjem makar minimuma ljudskosti već se čini nešto revolucionarno. To je taj teatar apsurda, koji je mješavina stvarnosti i noćne more - iskrena je Bogićević.
Poimanje života
Ističe da je za nju pozorište duhovni i socijalni rendgenski snimak svog vremena.
- Svako različito reagira kada je taj snimak uredan ili nije. Ne sumnjam da će publika razumjeti predstavu i njeno duhovno zračenje, no hoće li je doživjeti onoliko duboko koliko ona zadire u naše življenje i poimanje života i društva, to je nemoguće predvidjeti. U svakom slučaju, bit će pred izazovom. Uvjerena sam da joj probijanje kroz slojeve predstave može biti znatno olakšano samom rediteljskom postavkom i izvedbom glumačkog tima koji se i sam našao pred velikim ličnim i profesionalnim izazovom - zaključuje Bogićević.
Gluma me načinila vjernicom
- Sve svoje uloge pamtim i sve su mi posebne. Zbog njih svaki put razvijam neku drugu pamet, drugačiju imaginaciju, mijenjajući se po potrebi karaktera koje tumačim. U meni to onda zaživi kao neko drugo ja s kojim se srodim i od kojeg se kasnije gotovo nemoguće odroditi. Gluma me načinila vjernicom - slijepo vjerujem da sam ja ono što sebi kažem da jesam, i to svakog dana, u svakoj sceni, u svakom liku. I kao što publiku zanima naša izvedba, u ovom slučaju, Bondovog teksta i vizije, i pred nama koji u ovoj predstavi igramo bila je nepoznanica sposobnosti da se uživimo u likove koje tumačimo - kazala je Bogićević.
