Košarkaški klub Bosna 5. aprila 1979. ponio je titulu evropskog prvaka. Ko tada nije slavio...Četrdeset godina poslije budućnost kluba je upitna.  

Silne cifre

Mnogi se pitaju šta bi danas, da je živ, rekao ili uradio veliki Mirza Delibašić.

Kinđetova supruga Slavica Delibašić, vrhunska košarkašica iz vremena bivše Jugoslavije, kaže da je odavno odustala od KK Bosna, kluba u kojem je igrala.

- Uopće više ne pratim, a čini mi se da niko ne prati, nažalost. Ne znam postoji li uopće taj klub. A osvojila sam Kup Jugoslavije s njim - govori nam Slavica.

40 godina od osvojene titule prvaka Evrope.

- Bosna je zaista fenomen studentskog društva, to je bio prvi tim u Jugoslaviji koji je osvojio titulu evropskog šampiona. Nažalost, mnogi iz kluba više nisu ni među živima. Bosnu su svi voljeli i svugdje je imala prolaz, i muški i ženski tim. Sadašnju situaciju uopće ne poznajem.

Kako je moguće dovesti jedan takav klub u situaciju da diše na škrge?

- Nevjerovatno. To je takav sunovrat. Mislim da su taj klub u određenom vremenskom periodu preuzeli ljudi koji nisu bili sposobni da ga vode i održe na nivou na kojem je bio ili ga dignu na još viši nivo, kako je to društvo i zaslužilo, a ne samo košarkaški klub. Sa Mirzom na čelu, sa jednim takvim sportistom koji je obilježio državu, koji je osvojio sve što se moglo osvojiti, sa takvim trenerom kao što je Bogdan Tanjević, sa takvim ljudima kao što je bio Emerik Blum... Ma cijeli taj stručni štab sa rukovodstvom. Sad je došlo do takvog sunovrata i propasti.

Barem 500 KM

Zašto je došlo do toga?

- Ne bih nikoga da osuđuje. Ali, vjerovatno je to neznanje toliko i želja za samo ličnim uspjehom ljudi koji su tu bili, ustvari uvalila Bosnu u dugove i pravu propast. Ko ima interesa da se izdigne iz svega toga, da pomogne... Obišla sam svijet sa košarkom, osvajala nagrade i predstavljala nešto i nekoga. A da poslije neko ovakvo nešto učini s klubom... Ne mogu shvatiti to.

Da je Mirza živ, šta mislite šta bi on na sve ovo rekao?

- Ništa. Sve ovo je počelo dok je još bio živ. To godinama hara. Naravno da je doprinio i rat i sve to zajedno, ali mislim da su Bosnu preuzeli ljudi koji nisu adekvatni za to. Od dolaska nekih velikih trenera, igrača... silne cifre su se davale, ne smijem ni izgovoriti. To je strašno čuti. Moj suprug nije imao platu ni blizu od takvih plata koje su se dijelile. Ne bi on tu ništa mogao. Vidimo i kako se prema imenu Mirze Delibašića ophode mnogi. I danas se on svugdje više poštuje nego ovdje.

Vani imate drugačija iskustva?

- Nedavno sam bila u Beogradu gdje sam primila nagradu. Ljudi su me dočakali s ogromnim poštovanjem.. A o Mirzi da ne govorim... na koji način o njemu govore. Ustanu na spomen njegovog imena. I mene ko ne zna, kada čuju samo da sam njegova supruga, pa to je nevjerovatno... Samo ovdje nije tako. Ni dan danas ne smijem da kažem kolika je moja penzija. Ismijali bi me.

Pa, kolika?

- Nemam gdje da pokucam na vrata i pitam za penziju svog supruga, da sa čašću mogu da kažem da barem imam 500 ili 700 KM penziju. Kako da pričam o tome? On je iza sebe ostavio porodicu. A poštovanja nema. Nema ni jedan čovjek da uradi nešto... Tako se dešava sa svime. Nažalost. Svi u čudu ostanu, obećavaju i onda se više ne pojave.

Boli li Vas taj odnos?

- Užasno. Samo što čovjek nauči da živi. Bol stoji u tebi, a samo od tebe ovisi kako ćeš se razabrati, i fokusirati se na lijepe stvari. Ali to odvratno boli. Gore je ta bol nego neka fizička. Nevjerovatno da ljudi nemaju osjećaja. Sad bi neko rekao „Eh, imamo mi takvih primjera" ili „Kako je meni". Ama nemaš šta pričati. Zna se ko je bio Dražen Petrović, Mirza Delibašić, Krešimir Ćosić... zna se kako su te države prema tim porodicama postupili poslije toga. Sve se zna i jasno je ko dan. Niko ne traži milostinju, nego ono što ti pripada i sljeduje i što je ljudski. Kako da ne boli.

Prelijepe žene

Sjećate li se tog perioda prije 40 godina i utakmica?

- S takvim žarom i ljepotom se išlo na utakmice. Nisu išli samo muškarci. Mislim da je KK Bosna jedan od rijetkih koji je imao puno publike i prelijepih žena. Satima pred utakmicu smo se spremale, skakale po tribinama, navijale... to je nešto što se nikada neće zaboraviti. Svaka njihova pobjeda je nešto što će ostati. Ja to nisam ni doživjela poslije jer mi se sve kasnije činilo vještačkim. Ekspanzija love kada je ušla u sport, vukla ga je ka dnu. Svudje u bivšoj Jugoslaviji. A moglo je puno bolje.

Sve je bačeno pod noge

- Uvijek ću biti srcem i dušom vezana za klub, koji je i Mirza volio i za koji je uradio milijarde stvari. Od takvog megauspjeha sve je bačeno pod noge. Znaš kako to sad ide, svi govore da su oni izvukli klub, smanjili dugovanja... Isto kao političari, a odjednom svi ti koji su na funkcijama dobro žive i svi imaju sve. Pa što ja nemam?! Nema tu puno pameti - iskrena je Delibašić.

Spektakularne proslave

- Došla sam nekoliko godina poslije Mirze u Bosnu, ali naravno, to je bio najbliži klub mom srcu i opredjeljenju. Imala sam osjećaj da nigdje ni jedna dvorana nije mogla da doživi njihove pobjede na tako spektakularan način kao Skenderija - prisjeća se Slavica.

Danka i Darija sve to tišti

Mirzini sinovi su odrasli i sve razumiju. A unučad?

- Dankova kćerka Livija stalno pita ko je bio deda Mirza. Kad poraste moći će reći svojim prijateljima da se dvorana na Skenderiji zove po njenom dedi. A ostalim je vjerovatno nećemo opterećivati. A znat će jednog dana kako i šta se sve dešavalo. I djecu, Danka i Darija, sve to tišti i boli puno.