Zanimljivihizložbi u posljednje vrijeme vidjeli su Sarajevo i još poneka mjesta u Bosni i Hercegovini. Osim vrhunskih umjetničkih djela, ljudi vole pogledati izlože i s, recimo, historijskom pozadinom. Vole vidjeti kako je nekad bilo, kako se nekad živjelo... Vole ljudi vidjeti i kako to umjetnost promišljaju mlade snage, kako vide svijet, kakva je njihova poruka.

E, onda se čovjek upita zašto su neke umjetničke priče, poput kolonije u Počitelju, na izdisaju. Zašto mladi likovni umjetnici u našoj zemlji životare, gdje je pukla ta odskočna daska s koje se trebaju otisnuti u divni svijet slika, izložbi i, zašto ne, priznanja.

Odgovor je veoma jasan - zbog novca. Ali i nedostatka podrške svake vrste. Jer, da bi mladi ili malo stariji umjetnik napravio izložbu, sve mora sam osigurati - od boja do prostora. Ili bolje reći, sve mora sam platiti. Podrška je na klimavim nogama.

Umjesto da u hladovini ateljea svoju inspiraciju pretaču na platna, energiju troše obijajući vrata raznih institucija. I tažeći pare gube volju za umjetnost. Pitaju se čemu, kome, zašto...

Letargija se, poput zlokobnog oblaka nadvila, posebno nad mlade snage. Rađa se umjetnost i iz teških, kriznih situacija, i iz bijede i iz gladi… Ali iz letargije teško.

Letargija se definira i kao nedostatak energije za normalno funkcioniranje organizma. A kod nas malo šta normalno funkcionira.

Odustajanje i odlazak u neku drugu realnost obično je rezultat svega ovoga. A, tako je malo, za početak dobre volje, potrebno da se krene u drugom smjeru.