U velikom intervjuu za 100posto Zdravko Čolić govorio je o početku svoje karijere, sportskim uspjesima, načinu života danas...
Djetinjstvo je proveo na Grbavici, no vrlo je brzo stigao u domove i srca miliona ljudi. Jer, nije Zdravko Čolić svojim glasom i šarmom osvojio samo publiku bivše države, već ga je oduvijek obožavala i dijaspora. Bio je ultimativna jugoslavenska pop zvijezda, a karijera mu i danas živi sjajnim intenzitetom. Intervju je dao neposredno nakon povratka iz turneje po Americi.
Osamdesetih je Čolić već bio ogromna zvijezda, no kada je shvatio da je uspjeh došao?
- Veliki uspjeh je uslijedio poslije drugog albuma 'Ako priđeš bliže' i uspješne turneje po bivšoj Jugoslaviji. Zvala se 'Putujući zemljoters', s Lokicama i Dadom Topićem. Toliko je bio tiražan taj album da smo mogli raditi velike koncerte, tada sam shvatio da sam profesionalac. I danas se taj album smatra jednim od najprodavanijih u regiji. Bio je to logičan slijed, opredijelilo me, pojavio sam se u svim domovima - sjeća se Zdravko.
Grbavica i sport - nogomet, atletika...
Odrastajući na sarajevskoj Grbavici dugo se bavio sportom.
- Bio sam dobar sprinter, u drugom razredu srednje škole sam bos trčao 11,6 na 100 metara. Volio sam i nogomet. Moje dvije ljubavi. Mali nogomet sam igrao u sarajevskoj ligi, ali istovremeno sam svirao i gitaru. Moj prvi dolazak u Zagreb je bio s atletikom na stadion Mladost. Tada sam se natjecao na juniorskom prvenstvu i ozlijedio se. Poslije sam još malo trenirao, ali kratko. Gitara je onda osim škole uzela kod mene najviše maha. A onda je i ona postala pratnja, a vokal je pobijedio - priznao je.
Gitaru je u ruke uzeo zahvaljujući svome ocu.
- Kada sam naučio svirati gitaru, volio sam s prijateljima naći se u parku i svirati prolaznicima. Stariji koji su se tada vraćali sa zabava gdje su svirali Indexi uživali bi i u našim pjesmama, bilo je to lijepo iskustvo. I ljeti u Boki kotorskoj su bili lijepi doživljaji. Počeo sam na očevo insistiranje, vidio je da sam muzikalan. Tata je od rođaka naručio gitaru i doveo mi učitelja koji je svirao u Domu milicije. On je dolazio kod mene kući da vježbamo, uz njega sam svladao prve korake, naučio note... Borba između nogometa i gitare je bila velika, lomio sam se baš jako. Sjećam se: Imam čas, a utakmica je u to vrijeme, branio sam na Grbavici. Nervozan napuštam utakmicu i odlazim na čas. Opredijelio sam se za gitaru - dodaje Zdravko.
Prvi honorar poslužio mu je za prijevoznu kartu i čašćenje prijatelja
Nije ga gitara izdala, donijela mu je sve što ima danas! No, prvi honorari bili su daleko od visokih!
- S drugom Nedimom Idrizovićem došao sam u Baošić. Vidio je plakat da se u Bijeloj održava lokalno natjecanje pjevača amatera i nagovorio me da se prijavim. Pjevao sam pjesmu 'Lady Madonna' od Beatlesa i osvojio drugo mjesto. Od honorara smo prijatelj i ja platili put do kuće, a kad smo se vratili častili smo cijelo društvo u školi u Sarajevu - kazao je.
Kornelije Kovač zvao ga vrlo brzo da pjeva u 'Korni grupi'
- Pozvao me da budem pjevač 'Korni grupe' umjesto Dade Topića. Tada sam bio student prve godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Ostao sam šest mjeseci i poslije 'Šlagera sezone 1972.' kada sam nastupio s pjesmom Kemala Montena 'Sinoć nisi bila tu', na kojem sam proglašen kao favorit, i dobitnik nagrade publike i za interpretaciju krenula je moja solo karijera. Tada je u novinama izašlo 'Pojavilo se novo ime - Zdravko Čolić'. Tako dolazi do saradnje s Kemalom i ulazim u festivalski repertoar - sjeća se Čola.
