- Uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice, koji će promijeniti baš čitavi svijet – dio je pjesme “Heroj ulice” koju je napisao Jasenko Houra, osnivač, frontmen i tekstopisac “Prljavog kazališta”, početkom osamdesetih godina.

40 godina karijere...

Možda ni više od trideset godina nije postao heroj ulice, ali jeste muzičke scene. “Prljavci” su svjetskom turnejom obilježili 40 godina postojanja, punili arene i stadione i izvodili poznate pjesme dobrog starog rokenrola.

A onda je još stigla vijest da će članovi benda zasukati rukave, ući u studio i snimiti 15. album.

Houra je za “Dnevni avaz” govorio o tim planovima, ali se vratio i decenijama unazad, prisjetio se početaka i svega onoga što “Prljavo kazalište” već dugi niz godina, ma decenija, drži pri vrhu muzičke ljestvice.

- Samo sam najavio da bend iza prvog mjeseca ulazi u studio, što bi bilo i logično jer smo predugo na putu. Šta će se dogoditi sa samim albumom stvarno ne mogu govoriti, jer ne znam ni ja sam. Vidjet ćemo sve, nisam ni baš sklon govoriti prije nego se nešto desi. Budućnost je uvijek dosta nepredvidiva i moguće je da u jednom trenutku „Kazalište“, koje ima takvu naviku, krene drugim putem. Tu govorim o samom snimanju tako da sve ono što sada izgovorim je potpuno irelevantno. Ima puno pjesama koje treba odsvirati, pustit ćemo bend da to na miru svira i snimi.

Hoće li to biti dobri, stari „Prljavci“ ili će biti uvršteni novi trendovi?

- Kada radim pjesme, ne mogu bježati od sebe, od „Kazališta“. Šta će se događati unutar studija i produkcije, to je potpuno drugo pitanje. Sada to ne znamo, imamo 30-tak pjesama oko kojih se bend prvo treba dogovoriti, koje će ići na album, koje neće. A kuda ćemo u produkcijskom smislu, pokazat će se prvi dan, kada počnemo uvježbavati materijale.

Nismo inovatori

Dočekali i ispratili ste mnogo trendova, a Vi ste ostali svoji.

- Kada ste vi unutra u cijeloj utakmici, non-stop, kao i u trenerskom poslu, usijane glave ne znate šta se dogodilo. Tek poslije utakmice možete govoriti šta je i kako je. Naravno da je puno toga prošlo, to je činjenica. I da vrijeme brzo leti. Jedno jeste sigurno – kada sve saberete i naglas izgovorite 40 godina, dugačak je to put. A „Kazalište“ je i više od toga na bini, tako da... Ispratili smo mnoge, neke sa žalošću, nikoga sa srećom, jer je bilo puno kolega s kojima ste dijelili i binu i neke snove. Nije to nikakva filozofija, rokenrol počiva na snovima. Nismo mi u ovome što radimo nekakvi veliki inovatori, mi smo samo ljudi koji prenose snove naših idola, od ovih koji su svirali prije nas. Na tim temeljima sve to stoji, mi smo svi kulturološki bliski. Nije teško zaključiti ko je meni kulturološki blizak. Na tim postulatima života i vi nastavljate živjeti. To je jednostavno tako.

Tokom turneje punili ste arene, stadione... Ima li još one treme kao s početka karijere?

- Razlika između nas i mlađih je samo ta da je bend kao iskusan ljubavnik. Nije da nemamo tremu ni uzbuđenja, samo tražimo drugačiji pristup. On danas zna šta treba sa publikom, koliko je ona potrebna njemu i obrnuto, to davanje-uzimanje... Nismo nervozni. Naravno da u svaki koncert ulazite potpuno drugačije. Pogubno je to kada vidite da je nekome dosta, kada se na bini članovi benda ne pogledavaju, kada nema zabave, niti ima komunikacije između njih. Onog trenutka kada ta strast nestane, tada nema smisla.

Tada treba prestati, to govorite?

- Kada jednostavno počnete razmišljati o prestanku i počnete ga preispitivati... To može biti i biološki

prestanak. Kod mene je to stvarno zasađeno na ljubavi i to je potpuno drugačije. Nas nije stvorio šou biznis, napravili smo se sami, onako koliko i kako smo mogli. Nas pet-šest, na klupi u parku i kako smo sve počeli i kako je profunkcioniralo među nama, to je osnovna predispozicija da radimo. Sve ostalo bi bilo nakaradno. 

Krajnja granica

Hoćete li dolaziti u Sarajevo, nekadašnju prijestonicu rokenrola? 

- Svaki grad ima svoj zlatni period, bilo to u sportu ili muzici... Ima tih zlatnih trenutaka zbog kojih smo svi zajedno nostalgični. Stvarno sam rado dolazio, u sve gradove. Inače se osjećam kao da sam na maturalnom putovanju, stalno idem iz vikenda u vikend na novo putovanje. Prošle godine smo trebali završiti turneju, ali smo bili totalno prebukirani. Pa ako Sarajevo bude na listi, dolazimo. Imamo okvirno koliko bi mi u ovoj dobi mogli izdržati koncerata koji traju po dva i po sata i više. Pokazalo se da je od 64 do 86 koncerata godišnje objektivno u kojima možemo izdržati i funkcionirati. To je gornja granica potrošnje ovog benda, a mi idemo do krajnje granice. Veliki gradovi nisu mali zahvat.

Plaše li Vas godine koje dolaze?

- Ne. Mislim da globalno nemam nikakva razmišljanja o strahovima u životu. U principu kada gledate, onda najviše imate u nekim godinama strah za djecu. Ali to je zato što im želite sve najbolje. Puno toga ste vidjeli i puno toga prošli, pa pokušavate to svesti na jedan normalan nivo straha, a da to nije pretjerivanje bespotrebno.

Tražio sam se u ljubavnim romanima

- Mi, koji sviramo, možda griješimo u tome što zaboravljamo na ulogu publike i na koji način ljudi koji slušaju to prevode na svoj jezik. Naprosto si prevedu pjesmu u zadanom trenutku, prenesu je u svoju priču i to je tako. To je i kao ja kada sam se tražio u svakom ljubavnom romanu kada sam bio nesretno zaljubljen – kaže Houra kroz smijeh.

Ne vjerujem da sam napravio neke pjesme

Možete li izabrati omiljenu pjesmu „Prljavog kazališta“?

- Ne znam na prvu šta bih vam odgovorio. Neke smo uspjeli napraviti na bolji način, za neke mi je žao što nismo napravili možda na drugačiji način i vrlo mi je teško govoriti o tome koja mi je draža, koja nije. Draga mi je svaka i dalje ne vjerujem da sam ja to napravio. Pripisujem sve to nečemu drugom. Nekad slušam pjesme, pa mislim u sebi: “Nisi to ti zapravo napravio, to ti je ili Bog ili neko drugi šapnuo, to nema nikakve veze s tobom. Budi realan i skroman“.