Vlado Kalember (67) i njegova „Srebrna krila“ prije nekoliko mjeseci, nakon duže vremena, objavili su singl „Je li ti žao zbog nas“. Zagrebačka grupa koja je osamdesetih žarila i palila i danas ima veliki broj fanova, koji rado slušaju njihove hitove „O, Ana“, „Ja nisam kockar“, „Sanjar, lutalica“,  „Vino na usnama“, „Prva noć s njom“ , „Zakuni se, ljubavi“, „Nek' živi ljubav“, „Ja sam jedan od mnogih sa gitarom“...

Stiže „Kopija“

U velikoj životnoj ispovijesti za „Avaz“ Kalember je otkrio planove s grupom, ali i svoje zablude, govorio je o bivšoj supruzi i još nekim ženama...

- Do daljnjeg ću biti s bendom „Srebrna krila“. Baš smo prije nekoliko dana završili pjesmu, koju očekujemo svaki dan da izađe. Pjesma se zove „Kopija“. A, kao što je francuski kralj Luj XIV rekao: „Država, to sam ja“, a ja kažem: „Srebrena krila“- to sam ja.“ Ostvario sam svoje dječačke snove, to je najvažnije.

U Vašoj dugogodišnjoj karijeri dobili ste mnogo nagrada, a posljednja je dijamantna ploča u Sloveniji. Koliko Vam nagrade znače?

- Imao  sam tu sreću da sam živio i radio u vrijeme kada su se ploče jako puno prodavale, tako da sam jedan od rijetkih koji ima dosta tih dijamantnih ploča. Ali, svaka je nagrada dobra. Meni je u današnje vrijeme najveća nagrada što živim, radim i postojim.

U kakvom sjećanju nosite Sarajevo?

- Sjećanje na neke gradove mi je kao sjećanje na neku bivšu djevojku koju sam jako volio, pa sada ne znam zašto smo se, uopće, rastali. Sarajevo ima poseban šmek. Ne sjećam se da sam ovdje ikada osjetio pravi pesimizam, u smislu neke katastrofe, uvijek je to na neku foru, šaljivo i duhovito. Koliko god sam puta bio u Sarajevu, publika s dužim stažem slušanja mi dobaci: „Đesi, Dovla!“ Lijepo je znati da ste ostali nekome nešto u životu.

Dim i požar

Slovili ste za velikog zavodnika.

- Mnogo je zabluda i predrasuda, a upravo to je jedna od njih. S kim god bih popio kafu, to bi svi prenijeli da je bila veza. Meni se od jedne veze uvijek dodavala još poneka. Ako sam imao 22 veze, ispalo bi da sam ih imao 222. Ne žalim se, ali je to, na neki način, malo i „prišiveno“. Bilo je to takvo doba. Dima jeste bilo, ali ne i požara.

Kako danas gledate na vrijeme Vaše najveće popularnosti 80-ih godina?

- To je bilo vrijeme postera, a novine su fotografirale bendove i pjevače, i u tom trenutku mi smo bili aktuelni. Tada je bila fora da mlade djevojke imaju neku simpatiju. Tako je to, nekako, palo na mene, a ja sam se samo slučajno našao tu kada je kiša padala, pa sam i ja pokisao. Navikao sam biti mokar.

Savršen razvod

Šta najviše pamtite iz tog perioda?

- Sjećam se, bio je jedan intervju, gdje su mi tražili neki pikantan detalj, mada smo mi bili pristojni dečki. Tako sam novinarki ispričao da se u Njemačkoj tokom snimanja zbog vrućine klavijaturista skinuo do donjeg veša, a njemu se pridružio i još jedan član benda. Na kraju je izašao naslov u novinama „Albume smo snimali goli“. Još me prozivaju za to.

I nakon razvoda od Vaše bivše supruge Ane Rucner, vas dvoje ste i dalje u dobrim odnosima. To baš nije uobičajeno na ovim prostorima.

- Meni je žao što to nije pravilo, već iznimka. Navikao sam u životu da ništa nije vječno. Živimo u vremenu kada se stvari ne popravljaju, već se samo bace, tako je i s brakom. To više nije tabu-tema. Uvjeren sam da bi se svaki brak kad-tad raspao, ali, jednostavno, rok trajanja mu je duži od životnog vijeka pa su ostali skupa do kraja života, a ne do kraja braka.

Kakvi su današnji brakovi?

- Niko nema pravo ni na koga. Svačije je pravo da ovo malo života proživi onako kako mu odgovara. Nemam pravo ni na koga niti nekoga zadržavati uz sebe, to pravo dajem i drugima.

Šta je najljepše što Vam se desilo?

- Ana i ja imamo najljepšu stvar koja se desila, a to je dijete. Mi smo bili u svemu odlični, ali pojavilo se nekoliko različitosti. Pa zašto te različitosti pretvarati u jednakost.

I dalje smo živi

- Postoji vrijeme kada ste aktivni i kada niste. Sedamdesetih i osamdesetih godina su bile velike turneje i koncerti, toga već dugo nema, pa se čini da nema nas. To što ne sviramo u Sarajevu, ne znači da nismo živi. Malo mi je i drago što nema više tih velikih turneja, jer je zamara. Ali, bila je to suluda mladost tada, pa smo mogli odraditi stotinjak koncerata zaredom – govori Kalember.

Tamo gdje nismo bili...

- U bivšim vremenima mi smo sve organizirali sami. Menadžer i ja bismo sjeli i napravili plan, pa putem neke agencije bismo sami organizirali te turneje. Niko to više ne radi sam. Nije Zdravko Čolić došao u Zagreb zato što je to sam organizirao, nego ga je neko pozvao. Tamo gdje nismo bili, niko nas nije zvao – poručuje Kalember.