Muzičar Miron Rafajlović, alijas Mr. Ajvar,jedan je od onih koji ima sreću da živi svoj san. Život ga je još kao dijete iz Sarajeva i rodne kuće na Aerodromskom Naselju odveo u svijet. U svojoj biografiji ima upisan angažman u najpoznatijem cirkusu na svijetu, gdje ima niz sjajnih nastupa, te angažman s velikom muzičkom zvijezdom Dinom Merlinom.
Rođeni Sarajlija s adresom u Madridu nedavno je objavio numeru „Gandhi“. O novoj numeri, muzičkim planovima te kako izgleda raditi u cirkusu sin čuvenog Bate Rafajlovića, reprezentativca Jugoslavije u gimnastici, govori za „Dnevni avaz“.
- Generalno, reakcije na novu numeru su vrlo pozitivne. Pjesma „Gandhi“ nosi poruku mira, kroz humor i ono najvažnije - dobar groove – kaže Rafajlović.
Zašto Mr. Ajvar?
- Mr. Ajvar ukratko je jedna vrsta mog kreativnog alter ega, čiji cilj je stvarati originalnu muziku koju nazivam „New Balkan Boogie“. Meni kao multiinstrumentalisti je uvijek bio neki daleki san da jednog dana započnem solo projekt, gdje mogu da radim sve sam od nule. Počevši od kompozicije, aranžmana, sviranja i snimanja instrumenata do produkcije. Ustvari, taj alter ego mi dođe kao neki hobi, a ujedno mi pruža priliku da ispoljim svoju kreativnost. A zašto baš Ajvar? Osim toga što ga obožavam i što mogu teglu sam kašikom pojesti, ajvar je nešto izvorno balkansko. Sjećam se još od malih nogu mirisa domaćeg ajvara i to mi je do danas nešto najukusnije na svijetu.
Živite u Španiji, a pjevate na maternjem jeziku. Znači li to da nemate ambicija za inozemnu karijeru?
- Ja već skoro 20 godina živim isključivo od sviranja trube. Zahvaljujući njoj, obišao sam veliki dio svijeta, imao priliku da nastupam na četiri kontinenta, po mnogobrojnim jazz festivalima i na prestižnim mjestima kao što su „Royal Alber Hall“ u Londonu i „Elbphilharmonie“ u Hamburgu. Svirao sam na desetine studijskh albuma i produkcija širom svijeta, neke koje su nominovane za nagradu „Latin Grammy“ i slično. Znači, inozemnu karijeru, po nekoj logici, ja već imam.
Svirali ste u najpoznatijoj cirkuskoj trupi na svijetu „Cirque Du Soleil“, tako da imate i to inozemno iskustvo.
- Na turneji sa „Cirque du Soleilom“ sam bio osam godina. Iza sebe imam više od 2.000 odsviranih predstava i nastupao sam u više od 40 gradova diljem svijeta s predstavom „Kooza“, na kojoj sam, osim trubu, svirao akustične i električne gitare, perkusije i klavijature.
Od Aerodromskog Naselja do Madrida prošli ste zanimljiv put. Šta su, ustvari, vaše muzičke želje?
- Moj put je počeo u Sarajevu u osnovnoj muzičkoj školi na Ilidži, gdje sam sa osam godina počeo učiti klasičnu gitaru. Za vrijeme rata smo bili na otoku Braču, odakle je moja mama. Tu sam počeo svirati trubu. Izbjegli smo u Kanadu 1995. godine i tamo sam nastavio sa studijima trube. Iako sam dogurao do univerziteta, odlučio sam napustiti formalne studije. Neke tehničke stvari, naravno, jesam naučio u školi, ali, ustvari, većina mog znanja i iskustva dolazi s terena. Od rokenrola sve do big banda, pa čak i simfonijskog orkestra. Od birtije u nekom tamnom prljavom podrumu do „Royal Albert Halla“. Važno je sve dati od sebe u svakom trenutku. To ljudi primjete i samo tako se stvaraju pravi rezultati. Nakon turneje sa Cirque du Soleil-om, nastanio sam se u Španiji gdje živim već 6 godina. Tu sam se brzo snašao i iako na početku nisam tečno govorio jezik, lokalna muzička scena me je objeručke primila. Otkako živim tu imao sam priliku da sviram po festivalima i teatrima po cijeloj evropi, pa čak i južnoj Americi i Aziji sa vrhunskim muzičarima, mnogi od njih bivši članovi grupe „Paco-a de Lucia-e“. Pako (Paco) je za mene jedan od muzičara koji me najviše inspirisao, i san mi je bio svirati s njim. Nažalost umro je iste godine kad sam se je preselio u Madrid tako da će taj san na žalost zauvijek ostati neostvaren. Moje muzičke želje su vrlo jednostavne. Da nastavim svoj umjetnički razvoj i da nikad ne prestanem stvarati i nastupati. Mi muzičari smo vječni studenti ove naše umjetnosti. Samo sa takvim ‘mind set’-om možemo da napredujemo.
Što se tiče MR. Ajvara, planiram stvarati onoliko koliko mi vrijeme dozvoli. Nadam se barem 2-3 singla godišnje. Naravno kad dođe prava prilika i pravi momenat, saradnja sa drugim umjetnicima, pjevačima i bendovima iz regijona je isto nešto što vidim u budućnosti.
Šta ste naslijedili od oca, nekadašnjeg državnog reprezentativca u gimnastici?
- Od Bate sam naučio da radim i da se posvetim onome što volim. Iako diplomirani ekonomista, njegova ljubav je uvijek bila gimnastika i od nje je napravio uspješnu karijeru, prvo kao takmičar za jugoslavensku reprezentaciju i poslije kao trener. Osim toga, on je multidisciplinarni umjetnik. Slika, radi u drvetu, kleše kamen, šta god uhvati u ruke, dobro mu ide. Njegov umjetnički talent sam možda, u neku ruku, naslijedio, samo što se moj manifestirao u skroz drugom obliku. Također sam naučio od njega da treba posvetiti puno vremena da bi nešto vrhunski ispalo. On bi mjesecima radio na jednoj skulpturi, tako da je ta njegova upornost i smirenost sigurno utjecala na mene.
- S Dinom Merlinom sam prvi put kao trubač sarađivao na pjesmi „Rane“ na albumu „Hotel Nacional“. Rijetko kad se u našoj zabavnoj muzici ističe truba kao protagonista i pogotovo sam zahvalan Dini što je dao toliku ulogu trubi u toj pjesmi. Imao sam priliku da gostujem i da odsviram „Rane“ na koncertu na stadionu Koševo 2015. godine pred 70.000 ljudi i to je bilo nezaboravno iskustvo. Inače, sarađivati s Dinom je fantastično. Perfekcionista je, kao što sam i ja, i zna tačno šta hoće. Sve u svemu, imamo jedan vrlo fin i profesionalan odnos. Naša saradnja zapravo još traje, trenutno radimo na pjesmi koja bi trebala izaći na novom albumu.