List "Danas" je ekskluzivno došao do nikad objavljenih pjesama Đorđa Balaševića iz gimnazijskih dana. U godišnjaku Gimnazije "Svetozar Marković Toza" iz Novog Sada, Đorđe Balašević, tada gimnazijalac, počeo je da objavljuje svoje pjesme.

Prenosimo tekst koji je objavio dnevni list "Danas".

Iako je u prvom razredu gimnazije pao na popravni iz matematike, što je i ovjekovječeno u gimnazijskom godišnjaku, mladi Balašević očigledno nije imao problem s predmetom srpski jezik, a sudeći po pjesmama koje su objavljene sedamdesetih godina, sve je bilo samo nagovještaj onoga što će obiljeležiti život samog Đorđa i svih onih koji su voljeli njegove pjesme.

U drugom razredu gimnazije, napisao je pjesmu „Par reči o našoj ljubavi“. Lajt motiv cijele pjesme je „Ja sam pretežno težio ka seksu, a ti si voljela ukrštene riječi“, a u njoj mladi pjesnik govori o rastanku i vjerovatno traži uzrok ljubavnog brodoloma. Očigledno da ovo vrijeme i nije bilo sretnih ljubavi za gimnazijalce jer u drugoj pjesmi u istom tom godišnjaku, mali Đole piše o srcu koje je kamen, ali on ipak na kraju ne očajava jer i za takvo srce ima lijeka.

Na kraju iste strane godišnjaka objavljena je i kratka pjesma „Poruka čovečanstvu“, čije riječi danas više zvuče kao neko proročanstvo. 

- Rodiću se ja opet,

Nisam ja od onih

Što jednom zauvek umiru.

Pjesma o Marku Kraljeviću

Jednu pjesmu posvetio je Marku Kraljeviću. 

- Marko ne tretira Turke kad mu je dosadno on preore nekolicinu drumova i onako iz zezanja popije flašu isključivo Rubinove ružice (na Ramazan ili neki drugi nacionalni praznik). Mislim, to nije dozvoljeno zakonom ali Marko ne tretira Turke, zasuče brkove i ostale rukave, onda zgrabi neku priručnu mu vilu, po mogućstvu Ravijojlu i baš ga briga kad mu je lepo. Marko uopšte ne tretira Turke svaka mu čast - glase završni stihovi ove pjesme.

Uticaj rođaka na moj životni put

Iz današnje perspektive u pjesmama iz gimnazijskog godišnjaka može se nazreti lajtmotiv cijele buduće karijere i nagovještaj cijelog njegovog kasnijeg opusa od „Ranog mraza“ pa sve do posljednje muzičke faze koja je praktično trajala do posljednjeg dana. Neki su govorili da je Balašević, loš pjevač, ali dobar pjesnik, prvi stend up komičar, ali ono što je Balašević cijelog života radio je vješto balansiranje na granici između realnosti, mašte i fikcije, a muzika je bila samo sredstvo. Zato svi oni koji su izlazili sa njegovog koncerta nisu bili sigurni da li je on pjevao i pričao o njihovom životu, da li je baš sve izmislio ili su negdje stvarno upoznali Božu zvanog Pub.

Šta je to tačno umjetnost mogli bi polemisati danima ali ono što je odlika svakog pravog umjetnika je da živi svoju umjetnost.

I kad gimnazijalac Đorđe napiše stihove „Ja sam pesnik, a ne političar, jedina oblast politike koja me zanima je Politikin zabavnik. Ja pojma nemam, da li smo isuviše zapadni za Istok, ili smo suviše istočni za Zapad, ali ipak tvrdim da se treba čuvati Istoka i Zapada spoljnih i istoka i zapada unutrašnjih, i sve će biti u redu. Nemojte me tako gledati, pa ja sam pesnik a ne političar“, zar to nije nagovještaj svega onoga što će kasnije uslijediti?

I na kraju, zar pjesnici nemaju prava na vrline, mane i zablude iz kojih može da proistekne jedna pjesma poput „Računajte na nas“? Ne znamo koliko puta je Đole pao u školi ali ono što pouzdano znamo je da je pao na popravni iz matematike, što je sigurno kasnije savršena predloška za pjesmu „Uticaj rođaka na moj životni put“.

U Novom Sadu

Odrastati, sazrijevati i živjeti šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka u Novom Sadu, gradu u kojem su živjeli i radili Želimir Žilnik, Miroslav Antić, Aleksandar Tišma, iz ove današnje perspektive sada već izgleda kao privilegija. Novi Sad je uvijek bio dovoljno velik po duhu, a dovoljno mali da ako vi ne poznajete nekog lično, sigurno neko vaš ga poznaje, što bi značilo da svi o svima sve znaju.

I upravo u toj atmosferi jednog pitomog grada koji je živio svoj život mimo cijelog svijeta sazrijevao je Panonski mornar, simpatični debeljuškast momak koji je volio fudbal, a kako znalci iz tog vremena tvrde i dobro ga igrao. Slučajnost ili ne, u historijskom arhivu Novog Sada čuva se jedan novinski tekst, koji govori o problemima Novog Sada, a u njemu izjava jednog petnaestogodišnjeg dječaka, kasnije najvećeg kantautora sa ovih prostora. Mjesto dešavanja novinskog teksta je Novi Sad, vrijeme 1968. godina.

- Da Novi Sad nema dovoljno igrališta za djecu, nije ni malo nova stvar - piše u tekstu.

Kako se dalje navodi: "Iz godine u godinu govori se o tom nedostatku i predlažu rješenja koja bi omogućila njegovo otklanjanje. U naselju kod nove željezničke stanice situacija je ista. U dijelu naselja „Pavla Bakića I“, naprimjer, određen je prostor između zgrada za dječje igralište. Posuto je krupnim šljunkom i ne bi se moglo reći da je baš pogodno za svrhu kojoj je namijenjeno.

Najčešće dječaci tu igraju fudbal. Ali, nedavno im je kućni savjet zabranio sa obrazloženjem da stvaraju veliku buku i prašinu. Da čujemo šta o tome kaže jedan iz tabora „optuženih“, 15-godišnji učenik Đorđe Balašević.

- Znamo da smo ponekad smetali stanarima. Ali, trudili smo se da što manje galamimo, naročito u popodnevnim časovima odmora. Samo i stanari bi morali da znaju da nam je to jedino mjesto za odmor poslije škole. Upućuju nas na fudbalsko igralište preko pruge. A česti prelasci preko nekoliko kolosijeka predstavljaju opasnost veću od štete koju mi pravimo. Stvarno ne znamo gdje ćemo se preko ljeta okupljati, ako stanari ne pokažu malo više razumijevanja za nas najmlađe stanovnike ovog kraja, koji ima veliki broj - upozorava tada petnaestogodišnji Balašević, koji će kasnije kao odrastao čovjek upozoravati na mnogo opasnije probleme u društvu.

Djetinjstvo koje nikad nije prestalo

Bogomir Bogica Mijatović, novinar, publicista i muzički urednik kultne radijske emisije „Randevu sa muzikom“ i čovjek koji je drugovao sa Balaševićem kaže za Danas, da je Balašević bio pravi velemajstor riječi kojem je Mika Antić prorekao da će biti bolji pjesnik od njega.

- Balašević je od svega umio da napravi pjesmu - kaže Mijatović i dodaje da je pjesnik Duško Trifunović imao najveći, a Balašević najbrži hardver“.

Anegdota koju je za beogradske medije nedavno ispričala i čuvena Đoletova Olja, najbolje ilustruje to.

– Djetinjstvo se trošilo kao da će zauvijek trajati. Negdje iz svog ličnog iskustva svjedočila sam senzibilitetu, sjećanjima i življenja mog Đorđa kome je zauvijek trajalo djetinjstvo. To je sasvim sigurno značajna, ali po percepciji u kojoj svijet nije sačinjen isključivo iz materijalnog statusa. Teškoće koje su se našle pred mojim bratom i preda mnom koje je naša majka ponijela vrlo hrabro i dostojanstveno, nijedanput nije poklekla i usadila je u nas jačinu. Dolazak na studije u Novi Sad je bila prekretnica u mom životu, bilo je i lijepih i ružnih trenutaka. 1995. godine, kada se rodio Aleksa, kuća u kojoj smo živjeli morala je da se renovira, tačnije krov da se zamijeni. U junu te godine, kad su počeli sa radovima, naša kuća izgledala je kao kabriolet, a kiše nikad obilnije. Sa plafona pojavi se prvo jedan veliki „stomak“ koji samo pukne i krene voda po cijeloj kući. Tad sam bila jako zabrinuta, ali Đole me je smirivao riječima da ne trebam da se nerviram. Ujutru kad sam ustala da spremim djevojčicama doručak i prepovijajući Aleksu, primjetila sam ogromnu žutu fleku i rascepljen plafon. Kako sam se približila da vidim malo bolje, vidjela sam da su oko rupe markerom napisani stihovi:“ Curi jutros od 4 i 5, riješilo nebo da potopi svijet". To je taj djetinji pristup ozbiljnim situacijama, zajedno smo imali takav pristup životu, da budemo članovi orkestra koji je svirao dok je Titanik tonuo – rekla je Olivera.

Čuvaj mi Bože Novi Sad

I dok su se drugi dičili svojim patriotizmom, djecu upisivali u inostrane škole, a Đoletu zamjerali da nije dovoljno patriota, Balašević se nije pomerio iz Novog Sada iako je bilo par prijetnji, poput one u pjesmi „Ne volem“, u kojoj kaže da će „prodati kućerdu na lakat pa nek je stoput dedina“. Ista ona kućerda u Jovana Cvjića u kojoj rastu neka druga djeca i u kojoj je živio do posljednjeg dana. Pjesma „Čuvaj mi Bože Novi Sad“ je među posljednje napisanima. Nije dobila zvaničnu verziju ali je otpjevana na Bogojavljensku noć, na koncertu u njegovom gradu.

Mnogi su kasnije ovu pjesmu protumačili kao „testament“. Bogica Mijatović kaže da Balašević najviše u pjesmama o Novom Sadu žalio za onim duhom grada u kome je odrastao, koji nestaje i u kojem su najveće vrijednosti bile drugarstvo i poštovanje svega onoga što su stariji ostavili u naslijeđe. Žal za Novim Sadom koji je sedamdesetih imao Tribinu mladih, avangardni prostor u kome se kretao i jedan Dušan Makavejev.

Sjećanje je smiješna stvar koja sitne stvari uveliča

O Đorđu Balaševiću se nakon njegove smrti pisalo i govorilo mnogo. Vijest o smrti u februaru „grunula je ko grom“ po cijelom regionu, a na odjeke nisu ostali gluhi ni svjetski mediji poput Rojtersa i Vašington posta. Tugovalo se na teritoriji cijele bivše SFRJ i za trenutak izgledalo je da na ovim prostorima ljudi različito gledaju na zajedničku prošlost ali čuvaju iste uspomene. Već sljedećeg trenutka podsjetili smo se kako je uopšte ovdje bio moguć građanski rat. Balaševiću su pripisivane nadnaravne moći, ispisivano novo porijeklo, izmišljano ono što nikad nije rekao, ali kao što je Balašević već jednom zapisao „sjećanje je smiješna stvar koje sitne stvari uveliča“.

Neko mudar je rekao da je umjetnik prvo zanatlija, a umjetnost na kraju dođe kao lični pečat i odraz genija. I to bi vjerovatno bio najbolji opis svega onoga što je Balašević radio za života. Umjetnost svakodnevnog života pretakao u pjesme, a u svaku pjesmu uspijevao je da stane cijeli jedan život i više različitih sudbina. Sam Balašević se vjerovatno ne bi složio sa ovako velikim riječima ali ipak za života nije bježao od toga da je postao poseban žanr koji se ne može nigdje svrstati.

Pjesme u udžbenicima za osnovce

I na kraju zatvorio se cijeli jedan krug. Počeo je sa pjesmama u gimnazijskom godišnjaku a završio sa pjesmama u školskim udžbenicima. Osim pjesama „D-moll“ i „Devojke sa čardaš nogama“ učenici osmog razreda će od 1. septembra izučavati i kompoziciju „Drvena pesma“, u udžbeniku izdavačke kuće „Klet“.

Neki kažu da je to ono najgore što može da se desi pjesniku, da pjesme završe u bezbrojnim pokušajima đaka da objasne profesorima šta je pjesnik htio da kaže.

Bogica Mijatović kaže da je Balašević jedan „komplikovan“ pjesnik kojem ipak nije mjesto u udžbenicima iz muzičkog za osnovce već u udžbenicima za gimnazijalce. Kako navodi, Đole je odavno u svojim pjesmama napisao šta će se dešavati poslije njegove smrti.

Đorđe Balašević je sahranjen 21. februara 2021. godine u Novom Sadu gradu koji je volio i u kojem je proveo cijeli život i baš onako kako je napisao u pjesmi koju je posvetio Kemalu Montenu „Mi, pesnici, i nismo neke delije… Al’ katkad je najsmelije na svome mestu stajati“.