Marčelo, pravog imena Marko Šelić, nastupio je na ovogodišnjem OK Festu na Tjentištu. Muzičar, koji za sebe odavno govori da je pisac kojem se dogodila muzika, iako redoslijed objavljivanja djela sugeriše da se desilo obrnuto, uoči nastupa koji je održan 14. avgusta, govorio je za "Avaz". 

On je nedavno objavio, između ostalog, pjesmu „Flešbek“, drugu s nadolazećeg albuma na koji se čekalo sedam godina.

Trijumf lijepog

Uvijek lijepa očekivanja ima od OK Festa, kako kaže, zašto i ne bi bila.

- A poslije pauze zbog pandemije, i publika i izvođači raduju se koncertima, čini mi se, još više nego prije. Bend i ja se radujemo susretu s publikom odakle god ona bila, bez razlike. I nekako je baš to dodatna dragocenost festivala: svi su tu s istom motivacijom, nema razlika, nema briga kojima smo opterećeni, posebno ne onih kojima nas neko drugi opterećuje. Ukratko, to je trijumf lijepog nad ružnim, i ma kako privremen bio, vrijedan je i svi mu se radujemo – kazao nam je Marčelo.

Bili ste jako angažirani i tokom pandemije ste vrijedno radili na onome što Vi najbolje i radite – a to je stvaranje. Je li Vam to bio svojevrsan bijeg iz realnosti?

- Ne, baš naprotiv. Kao i ogroman broj ljudi, bio sam tim okolnostima spriječen da radim. Bili smo zatvoreni kao i svi ostali. Počeli smo da snimamo album, desila se pandemija, „lockdown“, trebalo je sačekati da se sve to primiri da bi se moglo u studio. Gledam da se ni inače ne bavim bježanjem od realnosti (čitav album je u suštini upravo priča o tome da ne možeš biti flegma ako već nisi flegma), a u tim prilikama to nije ni bilo moguće. Dobio si nekakvo vrijeme, ali to je vrijeme ispunjeno čekanjem, strepnjom da ti neko ne javi nešto loše, praćenjem vijesti... i gubitkom ljudi. Tako da ga računam jedino kao jedan ružni vakuum, za koji smo jedva čekali da prođe pa da prionemo na rad iz sve snage.

Dvije strane istog novčića

Objavili ste „Flešbek“, druga pjesma s nadolazećeg albuma „Nojeva varka“, na koji se čekalo sedam godina. Jednom ste rekli da umjetnost traži strpljenje, niste žurili ni sa čim?

- To za strpljenje, kako kod koga – imate veoma brzog Stivena Kinga (Steven), i imate... pa, R. R. Martina. Ja sam više ka Martinovoj strani tog spektra, i u muzici i u prozi, naročito kad se uzme u obzir da stvaralaštvo nije jedino čime se bavim. No, primarni razlog zašto albuma nije bilo tako dugo jeste upravo književnost – tih godina objavio sam preko 800 stranica proze. Taman da je najgora na svijetu, ogroman je posao i samo iskucati toliko materijala. Albumu smo pristupili onda kada nam se ideja o njegovoj koncepciji jasnije otvorila: vrijeme je, pomislili smo, da pokušamo da napravimo nešto nalik rok operi ili romanu u stihu – cjelinu u kojoj će pjesme funkcionisati poput poglavlja. I na tom tragu nastala je „Nojeva varka“.

Jedna od Vaših najuspješnijih pjesama svakako jeste „Jedan“ koja i danas živi svoj život, iako je mnogo prošlo od nje. Zašto ste odlučili da uvodni tonovi „Flešbeka“ budu prvi taktovi iz pjesme „Jedan“?

- Možemo samo pozvati vaše čitaoce da čuju, ako požele, a do sada nisu. Sve će im biti prilično jasno: te dvije pjesme su kao dvije strane istog novčića. Dodat ću samo da to na ovom albumu nije naše jedino namigivanje ranijim pjesmama. Elem, sa „Flešbekom“, mi se nipošto nismo sprdali s prvom ljubavlju kao takvom – već sa svim onim opštim mjestima koje iz nje gotovo neminovno proizlaze, a nama se u tom trenutku tako suludo čini da se dešavaju samo nama i nikom drugom na svijetu. Ali ispod šaljive površine, pažljiviji slušaoci jasno će osjetiti: tema pjesme zapravo je prolaznost. Prilično svega, pa i nas samih. Sve prolazi, kako reče moj dobri Edo (Maajka), i ono što je jučer bilo jako važno a la smak-svijeta-važno danas može biti tek slatka uspomena koja ti izmami osmijeh. Na planu cijelog albuma, međutim, taj momenat figurira i na važniji način: govori da je sadašnjost jedino što čovjek zaista ima u bilo kom momentu. I zato je bijeg od nje potpuno jalov poduhvat.

Utisci koji dolaze iz površnosti

Numera „Udahni“ nosi jaku poruku za današnjicu.

- Kao pjesma koja otvara album, „Udahni“ zapravo govori o kolosalnom umoru uslijed opšte obesmišljenosti praktično svega u šta su ljudi poput mene vjerovali. Kako vas drugi doživljavaju samo je nekakvo parče te slike, djelić teme, ali ako bismo ga načas stavili pod lupu, vidjelo bi se da čovjek u suštini ne zna šta će ni sa pozitivnim komentarima, kamoli s negativnim. U oba slučaja tako često se javlja neka užasavajuća ostrašćenost, miljama pomjerena od vas kao osobe. Umije da zbuni i da postane višak sa kojim jednostavno ne znate šta ćete, pitate se koji je fer odnos prema tome, treba li da te je briga, i najteže pitanje: zbog čega tačno uopšte moraš da imaš ikakvo opredeljenje prema utiscima koji tako žalosno često dolaze iz površnosti, iz toga što si nekome naprosto simpatičan, pa si im onda super i kad nisi, ili antipatičan, pa onda nisi super ni kad jesi. Sve je to samo bljuzga koja ima sasvim malo ili sasvim nimalo veze s vama kao osobom i kao autorom, kao i s onim dijelom publike što malo dublje analizira vaše delo, pa na osnovu toga ima potkrepljen utisak, ma kakav on bio.

Tu govorite da kao da ste 20 godina bili u komi te da se danas osjećate kao stranac. Je li to u službi muzike samo, ili se zaista tako osjećate?

- Meni ništa nikad nije bilo samo u službi muzike. Zašto bih tako nešto rekao tek onako, kao da je šala? Govorim tu o generalnom osjećanju prema svijetu kad ga danas pogledaš. To je polazna tačka priče albuma. Pa će ljudi koji budu slušali upratiti kako se ta emocija dalje razvija kroz pjesme i u šta eskalira.

Egzistencionalni razlozi

Odajete utisak da Vam ne godi nadimak „srpski Emminem“, a opet u „Flešbeku“ poster Emminema je na zidu?

- Svakako to ne smatram uvredom, niti sam ikad smatrao. Samo je ta površnost, poslije 20 godina, malo dosadna. Ali ekipa i ja volimo zdravu sprdnju na sopstveni račun, i otud ideja da poster bude u spotu.

Posvetili ste se i projektu „Zaradsutra“, a „Vidim“, prva numera od sedam najavljenih na mini albumu, povlači pitanje onoga što već dugo znamo: da mladi odlaze, ne samo iz Srbije, to je slučaj i u BiH, ali čak i u Hrvatskoj koja je u EU. Zašto mladi odlaze? Odnosno, možda je bolje zašto mladi ovdje ne mogu graditi kvalitetan život i ostvariti uvjete za bolje sutra?

- Obično se kao prvi i jedini argument povlače egzistencijalni razlozi, ali uvjeren sam da ljudi zapravo mnogo više žele da pobjegnu od besmisla i nepravde nego što puko žude za parama. „Zaradsutra“ pretresa te teme iz ugla dvojice ljudi: jedan je roditelj, a jedan još nije. Jedan je moj dragi drug Sinovatz, MC iz Smedereva, drugi sam ja. Posredi je mali zasebni poduhvat u maniru starog zvuka, onog od kog smo počeli svoje muzičke priče, jedna lijepa tandemska akcija koja povezuje naše pojedinačne autorske poduhvate.

Da ne razočaraš prijatelja

Koliko Marka Šelića ima u tekstovima koje Marko Šelić napiše?

- Znate šta, iskreno se čudim takvim pitanjima. To je sad nevezano ali i vezano za stvaralaštvo, valjda postalo normalno da čovek misli jedno, a priča nešto sasvim drugo – pa onda ima smisla pitati šta je tu procentualno šta. Sa mnom to zaista nije slučaj, bilo to po mene dobro ili loše. Naravno, govorim o stavovima, osjećanjima ili opštem tonu pjesama. Ako me pak pitate da napravim razliku koje su pjesme autobiografske, a koje fikcija – mislim da iole pažljivi slušalac to s lakoćom razlikuje. Mada me zabavlja i da ne razlikuje.

Iako Vam teatar u muzičkom smislu nije nepoznanica, nedavno ste se okušali i kao glumac. Ne smijem reći prva uloga, jer ste izjavili da to odmah aludira na iduću, a da ne vjerujete da će je biti. Ipak, kako je bilo naći se na „daskama koje život znače“ i okušati se u glumi i to s jako impozantnom, dobro poznatom teatarskom ekipom?

- Da, to iskustvo mi je dovoljno za cijelu „karijeru“: morao sam da glumim da sam glumac koji glumi da je Arijel, malo li je. Riječ je o Šekspirovoj „Buri“ u režiji maestralnog Kokana Mladenovića, koji je ne samo naš saborac, već i dugogodišnji blizak prijatellj. Ali ništa gore nego kad ti prijatelj povjeri zadatak i beskrajno vjeruje u tebe – tu te je najviše strah da ne razočaraš, naročito kada je posredi teren koji baš i nije tvoj. A teatar jeste takav teren za mene i moje najbliskije saradnike Nevenu Glibetić Nensi i Radeta Sklopića Rejda. Radili smo više puta za pozorište i uživali u tome, ali naši zadaci uvijek su bili oni zakulisni. Kokan nas je, međutim, stavio na samu pozornicu, sve troje, kako bismo cijeloj predstavi dali muzičku atmosferu - i oživjeli lik Arijela. Što nije lako, jer je mrtav. U Kokanovoj verziji „Bure“, Arijel nije svemoćni ostrvski duh kao u originalnom tekstu – već duh mrtve osobe, i čitava priča zapravo je njegovo sjećanje na život i trenutak (i razlog) smrti. Izazov je bio golem, ali pregrmjeli smo ga uz svesrdnu pomoć odličnog ansambla Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Naći se u gravitaciji ne samo njihove umjetničke, već i drugarske energije – za nas je nešto što se pamti zauvijek.

Indigo i Bilejn

Marko Šelić Marčelo je emsi, pisac, sada i glumac. Je li to ono što ste željeli biti u onim klinačkim zamišljanjima? Bi li to dijete danas bilo zadovoljno čovjekom u kojeg ste izrasli? Ili biste mijenjali nešto, da možete?

- Zamišljao sam uglavnom da se bavim pričama. Pripovjedanjem. To je bila zajednička tačka svih onih različitih zanimanja koja su mi padala na pamet. U tom smislu, nisam nezadovoljan sobom. Da mogu nešto da mijenjam: volio bih da sam brži, i u čitanju i u pisanju. Jedan od mojih glavnih ličnih zadataka oduvijek je da postanem što bolji čitalac, a to najčešće ne podrazumijeva i napredak u brzini, pa zato kažem. O autorskoj brzini da ne govorim, to svi već znaju.

Vas Bosna i Hercegovina voli, i mislim da je to obostrano. Ima li u planu obnova saradnje s Edom Maajkom ili Frenkijem, s kojima ste u prošlosti mnogo toga napravili i skoro sve je i odjeknulo u javnosti?

- Jeste vrlo obostrano. A saradnja s Edom i Frenkijem traje koliko i drugarstvo, mi nemamo osećaj da je obnova prava riječ jer saradnja naprosto nikad nije ni prestala, uvijek smo tu jedni za druge i sigurno će biti novih zajedničkih pjesama u budućnosti. Na novom albumu imamo pak Indiga i Bilejna, predivne drugare i kompozitore čiji nam je rad fascinantan godinama unazad; obojica su nam na veoma važnim pjesmama i jedva čekamo da ih publika čuje.

Drska šprdačina

Iako znam da nekada tražite bijeg od svakodnevnice i činjenice da Vas mediji često pitaju za komentar o društveno-političkoj situaciji, dešavanja posljednjih dana između Srbije i Bosne ne djeluju dobro. Devedesete su daleko iza sviju nas, ali nekada se čini da su bliže nego što smo mislili? Šta mislite koliko su neke ratohušačke izjave uopće bitne običnom narodu?

- Znate kako, narod bira iste vođe i dok je tako, bit će mu servirana ista priča – to je kao da u istom restoranu naručuješ isto loše jelo trideset godina od istih kuvara: ne valja, ali je bar pouzdano, znaš šta da očekuješ, pa si navikao. A u pozadini te otupljujuće navike dešava se ono što je nezaboravni Bekim Sejranović gotovo usputno primjetio u jednom svom romanu: sva ta naša duboka balkanska pitanja i nacionalni ambisi samo su drska sprdačina servirana neukim, prestrašenim i sluđenim narodima od strane 1) pohlepnih i priučenih političara, 2) bahatih kriminalaca i 3) ograničenih kvaziintelektualaca. I potom poentira: ta je sprdačina, nažalost, prerasla u rat; cijenu su platile te iste narodne mase, a naplatili ovi pod 1, 2 i 3. Dodajem, zato: jedino pravo nacionalno pitanje svih naših naroda, jedino od koga istinski zavisi hoćemo li opstati ili tiho nestajati, jeste hoćemo li ili nećemo razbucati taj 1-2-3 kartel.