Glumica Luna Zimić-Mijović još se ne može pomiriti s gubitkom oca, čuvenog novinara Vlastimira Mijovića, koji je preminuo 13. januara.

Ističe da je paralizirana osjećajem bespomoćnosti te je u ekskluzivnoj i veoma emotivnoj ispovijesti za „Avaz“ govorila o svom ocu, privilegiji odrastanja s jednom takvom ličnošću, ali se dotakla i svoje filmske karijere.

Teški snovi

- Nažalost, ne osjećam još nikakav pomak u smjeru prihvatanja i pomirenja s ovom ogromnom tugom. Paralizirana sam osjećajem bespomoćnosti koji se tiho ušunjao u kosti tokom perioda borbe da tata ozdravi. Period od posljednjih nekoliko mjeseci izgledao je kao jedan od onih snova kada vas neko čudovište goni, a vi, iako punom snagom trčite da se spasite, osjećate da noge ne slušaju... Teške su i spore. Još čekam da se probudim iz noćne more - kaže nam Luna.

Kolika je privilegija bila odrastati s takvom jednom ličnošću kao što je bio Vaš otac?

- S jedne strane, bila mi je ogromna privilegija i čast, a s druge slatki teret. Svaki roditelj teži ka tome da njihovo dijete napravi od sebe jednako snažnu i odgovornu osobu kao što su i oni sami, ili još više. Odrastajući uz roditelje poput mojih Vlaste i Amre, bilo je teško dostići jednakopravnost i gledati ih ravno u oči. Uvijek sam imala osjećaj da, koliko god se trudim, oni nekako uvijek lebde iznad mene pružajući mi ruku, koju ja nikako da uhvatim. Ali mislim da su oni mene nekad i zezali, da vide moj maksimum, gdje je granica, na čemu sam im neizmjerno zahvalna.

Odskočna daska

Šta je prvo za šta možete reći da je otac usadio u Vas ili Vam prenio, na čemu ste mu posebno zahvalni?

- Marljivost u radu, bez predaje, bez kompromisa. Ali, uvažavajući svoj život i probleme kroz koje je prolazio, i sam je učio na greškama. Tata me, također, naučio samopoštovanju i samoočuvanju, koje ima za cilj da štiti od prevelikog stresa kroz koji prolazi čovjek koji traži istinu u ostvarenju sebe kao društveno relevantne i dobre osobe.

Vaš prvi veliki uspjeh bila je glavna uloga u filmu „Grbavica“ Jasmile Žbanić. Kako je Vaš otac gledao na taj podvig?

- Vlasta je bio uvjeren da je to samo odskočna daska za mene, ali, kao i uvijek, nije dao da prerano „odskočim“. Mama je uvijek bila tu da mi, na emotivnoj razini, približi i objasni situaciju, dok je tata, na racionalnoj razini, usmjeravao moje razumijevanje i rast u polju umjetnosti. Takva kombinacija roditelja i pažnje ne bi bila zadovoljena jednim dugim skokom s daske, već strpljivim i marljivim radom na rastu krila, koje danas osjećam da imam na leđima zahvaljujući njima.

Da se okrenemo sada Vama, ostvarili ste ulogu i u novom Jasmilinom ostvarenju „Quo vadis, Aida?“.

- Kao većina Bosanaca i Hercegovaca, kao glumica i Jasmilina saradnica, dakako da sam preponosna i u potpunosti svjesna velikog uspjeha i značaja, ne samo filma „Quo vadis, Aida?“ već kompletnog filmskog opusa Jasmile Žbanić.

Tip koji nije upoznao stranca

- U periodu pretprodukcije „Quo vadis, Aida“ radila sam kao asistentica režije i imala sam priliku da upoznam cijeli Stolac i, vrlo vjerovatno, skoro cijeli Mostar, jer jedan od mojih zadataka bio je pronalazak statista i statista sa zadatkom. Kao i Vlasta, uživam u razgovoru sa strancima i mogu vrlo brzo ući u njihove cipele. Odnosno, kako kažu - mi smo taj tip personalnosti koji „nikad nije upoznao stranca“ i zato smo pogodni za rad s ljudima - govori Luna.

Život u Zagrebu

- Živim i radim u Zagrebu, u „Mohikanac“ produkciji. To je nova produkcijska kuća u kojoj nekolicina nas, velikih drugova, planira velike stvari. Radimo na produkciji reklama, promotivnih videa, kratkih i dugometražnih filmova. Također, završavam magisterij filmske dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na šta je Vlasta bio izuzetno ponosan.