Za predstavu „Da sam ptica“, koja u petak i subotu gostuje u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, vlada veliki interes te su sve karte rasprodate. Predstava stiže iz Hrvatske, ali donosi priču o bh. izbjeglicama. Rediteljica je Arija Rizvić, Riječanka čiji su roditelji Banjalučani, a uloge tumače Zeničanin Tarik Filipović i Sarajka Daria Lorenci-Flac (Lorenzi-Flatz).
Arija je rođena u Rijeci 1993., gdje su izbjegli njeni roditelji, mama Jasna i tata Adnan, koji su preko noći sve izgubili.
U ekskluzivnom razgovoru za „Avaz“ Rizvić je govorila o predstavi, svojim roditeljima, porodičnoj tragediji, o tome kako joj je otac u jednoj noći ostao bez cijele porodice.
S kakvim emocijama dolazite u Sarajevo, gdje će gostovati Vaša predstava „Da sam ptica“?
- Mnogo sam uzbuđena, prvi put moja predstava igra u domovini mojih roditelja. Tu je puno raznih emocija, od tuge, ponosa, sreće. Na neki način, sada se ta lica iz predstave vraćaju u svoju domovinu, barem ovako, u kazališnom vremenu. S druge strane, nažalost, predstava je i previše aktuelna, svjedoci smo užasa koji nam se događa pred očima i koji se događao i u BiH. Sada ću imati potpuno drugačiju vizuru kad budem gledala „Da sam ptica“ u Sarajevu (iz kojeg su naši glavni likovi i izbjegli), a sa sviješću da mnogi Amiri i Mirne upravo sad bježe u potrazi za novim domom. Sve to me užasno potresa.
Akteri u predstavi porijeklom su iz BiH. Koliko je to utjecalo na stvaranje predstave?
- Predstava je naš intimni autorski projekt, inspiriran i pričom mojih roditelja koji su bili izbjeglice iz BiH 90-ih, za vrijeme rata. Rođena sam u Rijeci i nisam imala puno doticaja s Bosnom, ali ta me tema dugo godina zaokupljala. Kada se prije više od godinu ukazala prilika, započela sam taj projekt. Predstava tematizira izbjeglištvo i nastala je prema tekstu Nikoline Bogdanović i glavnih glumaca Darije Lorenci-Flac i Tarika Filipovića, koji su u njega utkali svoje osobne priče vezane za rat i BiH, kao i razne situacije mojih roditelja koji su prošli izbjeglištvo. Tako smo stvorili našu fiktivnu priču o bračnom paru koji na pragu 30-ih s kćerkom napušta svoj dom, snove i odlaze u Beč, gdje pokušavaju ponovno izgraditi život.
Kažete da Vam je bilo bitno da napravite ovu predstavu.
- Rodila sam se 1993., ali posljedice rata sam itekako osjećala već kao dijete na svojoj koži. Moji roditelji su izgubili najbliže članove svoje porodice u ratu i, naravno, to je samo jedna od tužnih priča, a ima ih mnogo u drugim porodicama. I, evo, ne mogu vjerovati da je predstava aktuelna upravo danas, u momentu kad smo svjedoci novih besmislenih ratova i kada mnoge ljudske duše ponovno lutaju svijetom u potrazi za mirom i novim domom.
Godinama sam osjećala strah i nelagodu da ovu priču podijelim s drugima. Često sam se susretala i s predrasudama koje su me boljele i ponekad izazivale sram, pogotovo kad sam bila dijete, koje tada nije puno znalo. Ovu predstavu posvećujem svim porodicama koje su proživjele rat, ali i ovim koje ga upravo proživljavaju, a najviše svojim roditeljima, jer su oni moji heroji i moji najveći idoli, bez čije podrške, snage i velike ljubavi ničega što sam dosad napravila ne bi ni bilo. Oni su mi pokazali kako u životu možeš preko noći izgubiti apsolutno sve i osjetiti najveće boli i nepravde kada izgubiš, ne samo sve materijalno nego i svoje najbliže članove porodice, i to samo zbog toga što su se, eto, neki tamo "veliki ljudi" igrali tuđim životima.
Koliko je Vas i Vaše odrastanje obilježila ratna tragedija Vaše porodice?
- Kao dijete, nisam razumjela tu tragediju, odnosno da su moji baka i djed (i ostatak tatine porodice) mučki ubijeni u Prijedoru. Cijeli taj rat, sve mi je to bilo kao neka ružna priča koju sam samo ovlaš čula od roditelja, jer su me htjeli zaštititi.
Sad, kako sam sazrela i saznala sve detalje, sve me više to istinski boli, kao da sada to tek proživljavam i pokušavam razumjeti. Najviše se divim ocu i majci kako su sve to izdržali i kako su i dalje pozitivni.
Vaši roditelji su sigurno gledali predstavu.
- Jesu, i to više puta. Ponosni su, naravno, kao što je slučaj i sa svakom mojom predstavom, ali ova ih je najviše "rasturila". Puno emocija je tu bilo.Roditelji su mi primjer za to koliko snage i ljubavi treba da se sve to prebrodi, da se pokuša prijeći, iako ponekad teško, preko bilo kakvog oblika mržnje i osvete, preko trauma, velike boli i da se ide dalje, uzdignute glave.
- Kroz proces rada na ovoj predstavi Daria, Tarik i ja smo stvarno puno plakali, ali i smijali se. Svi smo puno pričali o situacijama, ratnim traumama, lijepim pričama iz BiH, koje su nam se stvarno dogodile. Mi smo na kraju napravili fiktivnu priču, u koju su utkane sve stvarne situacije Darije, Tarika i mojih roditelja - kaže Rizvić.
