Bosanskohercegovačkom glumcu Nerminu Tuliću 10. juna 1992. godine zauvijek se promijenio život, ali i život njegove porodice. Tog dana je minobacačka granata od 120 milimetara pala u centru Sarajeva i Tulić, koji je teško ranjen, ostao je bez obje noge.
- Bole me noge, to su fantomski bolovi, kad boli ono što nemate. Eto tako proživljavam i današnji dan, 5. april, kada se obilježava 30 godina od opsade Sarajeva. Evo ležim, popio sam aspirine, tablete protiv bolova, da mi bude lakše. Cijeli dan se priča samo o tome. Ne može čovjek da se ne sjeti - kaže Tulić na početku emotivne ispovijesti za portal "Avaza".
Sjeća se, kaže, svakog trenutka opsade, iako je trajala četiri godine.
- Ali, onda su tu emocije, pogotovo što se meni i dvoje djece rodilo u ratu, a ušao sam u rat s bebom od 10 mjeseci. Rodile su mi se još dvije kćerke. Jedna se rodila dok sam ja još bio u bolnici, poslije ranjavanja, druga se rodila dvije godine kasnije, 1994. To me možda i spasilo od svega, taj novi život, rađanje, u onom zlu koje nas je okruživalo i svakodnevnoj smrti. Mene su spasili novi životi moje djece, da ne poludim, da ostanem normalan. A ne znam jesam li poludio, kako ću znati?! Zna li neko ima li doktora za ovakvu ludost, da propišu dijagnozu – govori nam Neka.
Živio je on i dalje, kao i njegov ranjeni i opkoljeni grad.
- Sjećam se jednog događaja kada se na sceni Pozorišta mladih igrala predstava. Sala je bila puna, igralo se poslije podne, nije se igralo navečer, nego oko jedan ili dva poslije podne, i počelo je strašno granatiranje. Razmišljao sam da li da prekinem predstavu, da se ljudi sakriju, publika da pobjegne u zaštićeni prostor. Međutim, niko iz sale nije izašao, a čulo se dobro da su detonacije blizu - prisjeća se Tulić.
Ljudi su punili pozorišta, bili su puni izložbe, koncerti, predstave...
- Mislim da su Sarajlije u to vrijeme, u tom zlom vremenu, stvarno mislile da su kulturni prostori čuvani nekom Božijom rukom, jer i pored toliko koncerata, izložbi i književnih večeri, predstava, nije se nijednom desilo da u toku izvođenja udari granata u to mjesto, da se desilo neko zlo. Tako da mislim i mislio sam, ne samo danas nego svih ovih godina poslije opsade Sarajeva, da su to bila nekim čudom zaštićena mjesta, dašak normalnog života.
Time smo dokazali svijetu da mi nismo divljaci ni plemena, kako nas sada predstavljaju naše vođe. Igrao se repertoar u pozorištima koji je bio sjajan, sjajne predstave, koncerti. Pa ne bi džaba ljudi iz svijeta, vrhunski umjetnici, dolazili i glavu izlagali da nije bilo tako - istakao je Tulić.
