Milić Vukašinović, još uvijek jedini „doktor za rokenrol“ u regionu, bubnjar, kompozitor, pjevač, osnivač „Vatrenog poljupca“ nedavno je proslavio 72. rođendan. A da mu ne pada na pamet da se povuče s muzičke scene, dokazuje novi album „Vatrenog poljupca“. Promocija albuma “Život je k'o fol ako nije Rock'n'Roll“ održat će se i u Sarajevu, u klubu „Sloga“, 27. maja.

Intimna priča

- Što se priprema tiče, zadovoljan sam kako se stvari odvijaju, a moje je da se potrudim da album bude smiksan i spreman za izdavanje i da ga predstavimo 27. maja u „Slozi“ – kaže nam Vukašinović koji sa suprugom živi u Beogradu.

Najavljeno je i prikazivanje Vašeg biografskog filma “70 godina doktora za rokenrol”. Koliko se film razlikuje od autobiografske knjige “Seksualno nemoralan tip”, koja je, prije nekoliko godina, ogolila Vaš život?

- Dokumentarac o meni i o grupi „Vatreni poljubac“ autorsko je djelo Miroslava Čigoje, koji je najveći fan mog lika i djela. Skupio je iz mnoštva videa i novinskih članaka - ono najinteresantnije i snimio je razgovore s dosta ljudi koji su bitni za ovu priču. Dokumentarac je o mom profesionalnom životu, dok je autobiografija, koju sam napisao intimna priča mog života i viđenje svih događanja kroz moju ličnu prizmu.

Poručujete da je život k'o fol, ako nije rokenrol. Gdje je danas rokenrol u poplavi šunda. Kakve su Vaše ambicije, gdje ćete još svirati i kako ćete zarađivati?

- To se više odnosi na pogled na život, na mentalni sklop koji prodornim razmišljanjem razbija predrasude o životu, što jeste rokenrol kao način tretiranja života. A, što se muzičkog dijela tiče, držim se muzičkog pravca s kojim sam počeo s grupom i sviram ga i dalje, naravno za publiku koja se nije pogubila u ovim novim muzičkim pravcima i koja je ostala vjerna teškom zvuku „Vatrenog poljupca“.

Moj grad

S kakvim emocijama dolazite u Sarajevo, od kada, nažalost, nema više Vaše kćerke Maje?

- U Sarajevo uvijek dolazim pun emocija, kao što i kažem u mojoj pjesmi o Sarajevu “Moj grad“, s tim što poslije smrti moje kćerke dolazim i s bolnom uspomenom na vrijeme, kada sam svoju kćerku učio životu u svom gradu koji je postao dio nje i njene radosti života.

Kakav je život muzičara u Vašim godinama, okorjelog rokera? Može li se živjeti od penzije?

- Kao prvo, imam 72 godine, ali nemam penziju, jer nisam uplaćivao penziono i zdravstveno osiguranje. Ne što nisam imao para za to, naprotiv, ostavljao sam više bakšiša u kafani za jednu noć, nego što je bila ta uplata za socijalno za jedan mjesec. Ali, razmišljanje rokera tada je bilo “ako ću živjeti od penzije, bolje da se ubijem“ i “umri mlad da budeš lijep leš“ tako da danas uglavnom živim od autorskih honorara, što nije dovoljno i da nije svirki uživo, ne znam kako bih preživio.

Učio sam ga...

Ko Vas je najviše u životu razočarao i iznevjerio?

- Goran Bregović, koga sam naučio svemu u životu i u muzici, i koji kad sam ga zamolio da mi pozajmi 1.000 eura da mogu da izdam knjigu koju sam tek završio, rekao mi je: “Ako tebi dam 1.000 eura, umrijet će mi ujak kome ja kupujem lijekove“. Ispalo je da je 1.000 eura sve što on ima u životu, da nije smiješno, bilo bi tragično. Još kad sam čuo šta je rekao kad ga je menadžer upitao zašto ne ide s grupom „Bijelo dugme“ na turneju, već to radi sa svojim pleh orkestrom za svadbe i sahrane, a najavljuje grupu „Bijelo dugme“, rekao je, misleći na nas muzičare iz grupe, “što bi ja njima gurao pare u džep“. Tad sam definitivno odlučio da se s njim više i ne pozdravljam.

Ko je za Vas najbolji muzičar na prostorima bivše Jugoslavije?

- Po meni je najbolji muzičar u bivšoj Jugoslaviji gitarista „Indexa“, pokojni Slobodan Bodo Kovačević, sa kojim sam bio jako dobar i čija smrt me veoma pogodila i pogađa i dan-danas.

Šta je ljubav, a šta rokenrol?

- U suštini, ljubav je emotivno kanalisana seksualna pobuda, a u rokenrolu je ta pobuda kanalisana razvratom i bludom.

Ako mi je ostalo još tri dana života...

Šta mislite o današnjoj situaciji u svijetu? Kako gledate na sve to i šta poručujete raji, kako da pronađu duševni mir?

- Pa nama koji smo preživjeli rat u Sarajevu sigurno je lakše da funkcionišemo kad su tegobna vremena. Samim tim što smo se već jednom pomirili sa životom i sigurno nas neće strah paralisati, onda kad je najpotrebnije da optimistično rezonujemo u kriznim vremenima.

Rekao bih raji kakav je moj stav po tom pitanju a on je: „Ako mi je ostalo još tri dana života, proživjet ću ih do daske i za sve pare.“

Ko umije njemu dvije, ali 72 je previše

Nedavno ste proslavili rođendan, šta su za Vas godine?

- Svaki put kad nekome kažem da imam 72 godine, imam osjećaj da se to radi o nekom drugom, a ne o meni. Za ovaj posljednji rođendan objavio sam na društvenim mrežama “u redu je to ko umije njemu dvije, ali 72 je previše, što jest, jest, ali j..i ga, rođendan.“