Amer Čengić Čenga (56), Sarajlija koji u Americi živi od 1998. godine, oduševio je žiri, a i gledaoce svojim nastupom u emisiji „Nikad nije kasno“, koja se emitira na Novoj BH. Od prvog nastupa briljirao je interpretacijama pjesama Mladena Vojičića Tife.
U veoma otvorenom razgovoru za „Avaz“ pričao je Čenga o prijateljstvu s Tifom, rokenrolu, životu u dalekoj Americi, koliko mu nedostaje rodno Sarajevo i da li očekuje pobjedu u popularnom muzičkom takmičenju.
Neki kažu da je bolji od Tife, ali on ističe da Tifu niko ne može zamijeniti i da je on sinonim rok muzike.
- Odrastao sam s Tifom, sazrio uz njegovu muziku. To je samo jedna fraza kada kažu da sam kao Tifa ili bolji od njega, to ne može niko postići – ističe Čenga.
Kako ste došli na ideju da se prijavite u emisiju „Nikad nije kasno“?
- Pokušavao sam sedam godina. Prva emisija „Nikad nije kasno“ emitirala se 2016. i ja sam tada shvatio da je to za mene i da bi se uklopio. Odmah sam popunio aplikaciju i poslao, odgovorili su mi da su primili prijavu, međutim nikad me niko više nije kontaktirao. Bio sam uporan i svake godine sam aplicirao i svake godine sam dobivao isti odgovor, dok jedan moj prijatelj nije otišao za Sarajevo i onda je sve išlo drugim tokom.
Tako da je Tifa najveći krivac, nazvao je Sašu Miloševića Mareta i rekao mu da sam mu ja prijatelj i tako sam došao u emisiju. Tifa je kriv, on je lično digao slušalicu i rekao: „Primite ovog momka“. Da nije njega bilo, možda se to opet ne bi desilo u narednih sedam godina. Ali eto nikad nije kasno.
Nadate li se pobjedi?
- Iskreno, ako svi to vide, ja to ne vidim. Prijavio sam se, jer mislim da tu pripadam. Od prvog gostovanja u emisiji nikada nisam težio pobjedi, tako i sada. Uopće mi to nije cilj. Nisam čovjek koji voli da se takmiči, pogotovo ne u nečemu što volim kao hobi. Važno je da učestvujem, a dokle ću dogurati, zavisi od drugih ljudi kako na to gledaju
Rođeni ste Sarajlija.
- Rodio sam se na Koševu, imao sam godinu kada su mi roditelji dobili stan u Švrakinu, to je bilo jedno od prvih sarajevskih naselja, sa stanovima, zgrade. Tu sam bio godinu, onda sam nakon godinu došao na Dolac-Maltu i tu sam i odrastao, tada se zvala Čengić-Vila 1. U Americi živim od 1998. godine, a od 1994. sam bio u Njemačkoj.
Čim se bavite još pored muzike?
- Muzika je za mene hobi. Nastupam u lokalima koje drže naša raja u Americi. Pjevam, naravno, pjesme koje pjevam u emisiji „Nikad nije kasno“, to mi je hobi, radim za sitnu lovu. Simbolično, eto samo da nije džaba. Inače, imam malu firmu koja se bavi transportom ljudi, servis limuzina. Dok sam bio u braku, imao sam više vozila, ali nakon razvoda se sve promijenilo, uglavnom radim koliko mi treba i koliko je dovoljno. Znači vozač sam i vlasnik kompanije servisa limuzina.
Jeste li roker?
- Ne samo da sam roker, nego živim rokenrol. Uvijek sam tako živio. To nije samo pjevati rok pjesme, okačiti lančić, nositi poderane pantolone. Rok kao sve druge muzičke branše treba doživljavati, onako kako i živiš, ja tako živim. Gitaru sam počeo svirati u 17. godini. Sve je krenulo s rajom i odlascima na more, morala je tu biti gitara, slušala se „Azra“, „Dugme“... Imao sam šansu da napravim nešto autorsko, ali nije mi to bilo u interesu. Nema od toga para. Ostat ću to što jesam. To je i dovelo do toga da se tek sada u 56. godini pojavljujem na sceni, ali čisto iz hobija.
Dolazite li u Sarajevo i da li Vam nedostaje?
- Nemate pojma koliko mi nedostaje, ali imao sam razlog zašto nisam dolazio. Sada se sve počinje mijenjati, više nego što sam očekivao. Kada dođem ne znam gdje ću prije. Počeo sam da uživam više nego što treba, iako sam se fokusirao na život u Americi. Sarajevo mi je uvijek u srcu i uvijek sam se osjećao kao u svojoj kući, pa i više nego što treba. Mnogo mojih prijatelja više nema, mnogi su poginuli, mnogi su otišli.
Gdje živite u Americi?
- Živim u gradu Klirvoter, koji se nalazi u okrugu Pinelas, Florida, sjeverozapadno od Tampe. To je jedno prelijepo turističko mjesto, koje je još uvijek u izgradnji.
U posljednjoj emisiji „Nikad nije kasno“ imali ste nastup s Isakom Šabanovićem.
- Velika je razlika u godinama između mene i Isaka. Nisam imao priliku prije da ga upoznam, upratio sam pjesme koje je interpretirao, vidim da se radi o kvalitetnom pjevaču. Ono što je mene oduševilo kad smo se upoznali je da je fin momak, ima nešto u sebi što se ne može naučiti, jednostavno je takav. Veliki je potencijal u onom što radi, to je neko prepoznao, što je velika sreća za rokenrol u današnje vrijeme. On je pravo osvježenje. Dosljedan je predstavnik mlade generacije rokera. Bit će još bolji i jači.
Kada dolazite na sljedeće snimanje emisije „Nikad nije kasno“?
- Još ne znam. Teško je to sve sa mnom iskombinirati, pošto sam im najdalji. Pa eto opet se uspijemo nekako dogovoriti. Trebao bih doći krajem aprila, ali koji datum ne znam.
Mnogi su zbunjeni, ne znaju da li Vam je pravo ime Omer i Amer?
- Tokom predstavljanja u emisiji „Nikad nije kasno“ naveo sam jednu anegdotu iz filma „Hajde da se volimo“, kada Emir Hadžihafizbegović glumi lika koji dolazi iz Amerike da ženi Lepu Brenu i kaže:„Ja se zovem Omer“, ali pošto sam iz Amerike, onda sam Amer“. Tu sam frazu naveo kao šalu i očito sam zbunio raju, pa se sada bune što se ne predstavljam kao Omer. Ustvari moje pravo ime je Amer.
