Da jabuka najčešće ne pada daleko od drveta, dokaz je i Pavle Mensur, sin glumca Irfana Mensura, Sarajlije s beogradskom adresom.

Uplovio je u glumačke vode, zasad uspješno. A na predstojećem Sarajevo Film Festivalu, koji počinje 12. avgusta, mladi Mensur je nominiran u kategoriji „Zvijezda u usponu“ za ulogu u TV seriji „Vreme zla“.

Nisam očekivao

Prva sezona ovog ostvarenja premijerno je prikazana na SFF-u prošle godine, a pojavljuju se mnoga regionalna imena iz svijeta glume. „Vreme zla“ predstavlja adaptaciju istoimenog romana Dobrice Ćosića i nastavak serije „Koreni“, dok se radnja odigrava između dva svjetska rata i na samom početku Drugog svjetskog rata.

Pavle Mensur je otvoreno za „Avaz“ govorio o nominaciji, seriju, SFF-u, Sarajevu, ali i ocu Irfanu i njihovom odnosu.

Možemo li Vas očekivati u Sarajevu i jeste li Vi očekivali ovu nominaciju?

- U Sarajevu svakako. Sve češće. Nevezano za Sarajevo Film Festival. Ja stvarno nevjerovatnu ljubav gajim prema tom gradu s obzirom na to da je moj otac iz Sarajeva i da sam odmalena slušao njegove priče i doživljaje o tom gradu. Tako da - da. Možete me svakako očekivati 13. i 14. avgusta na SFF-u, svakako ću biti tu zbog nominacije. A sad jesam li očekivao nominaciju... Nisam, iskreno. Potpuno sam i zaboravio da postoji kategorija koja se tiče TV serija tako da mi je bilo jako prijatno iznenađenje kada su mi iz produkcije javili.

U seriji ima impozantnih glumačkih imena. Kako je s te strane raditi s ljudima s toliko iskustva?

- Naravno da je osjećaj fenomenalan. To su ljudi na čijim sam ja filmovima, serijama i predstavama odrastao. Svakako da je lijep osjećaj kada jednog trenutka shvatite da stojite pored takvih glumaca i glumica, reditelja, ma svih sfera umjetnosti koje ova branša obuhvata. Ali, s druge strane shvatite da nisu oni to toliko nerealni i nedohvatljivi. A još kada se oni usput potrude da vas opuste i šale se s vama, u toku, prije i poslije vaših scena, u toku pauza, onda shvatite da su i to neki „obični“ ljudi koji su samo, nije baš samo, ali dobro, doveli svoj posao do nekog savršenstva.

Kada govorite o tome je li imate konkretno nekoga od kolega na umu ili govorite generalno?

- Prije svega Žarko Laušević. Tu je još raznih glumaca, listi nema kraja što se tiče serije „Vreme zla“. Ali za mene najveći utisak je raditi sa Žarkom Lauševićem.

U seriji igra i Vaš otac Irfan Mensur?

- Da, Irfan igra u „Vreme zla“.

Kako je to?

- Pa, mislim, to je jedan lijep utisak kada ste zajedno na istom projektu, a mislim da je još ljepši kada nekog trenutka budemo imali neke zajedničke scene. Ne govorim o ovoj seriji nego u budućnosti, ako Bog da.

Bosanski pasoš

Koliko Vas je on savjetovao, usmjeravao i, na neki način, pomagao?

- Na nivou oca i našeg odnosa oca i sina, kao i sveopćeg životne percepcije, jeste. Ali na nivou posla nije. Nekako smo mi to od početka razgraničili. Naravno da je on tu za sve moguće savjete i sva moja pitanja i nedoumice. Ali sam od sebe da ima potrebu da me usmjeri ili da mi kaže kako nešto treba da uradim, stvarno ne. Mislim da šuti i da mi pomaže samo kada mu se obratim i to jeste najbolji mogući način za našu situaciju. Tu je kada je potrebno, ali ne nameće se.

Izjavili ste nedavno u Beogradu da čekate da Vam „ćale osigura bosanski pasoš“.

- Jedan novinar me je u šali pitao hoću li dobiti bosanski pasoš, ja sam rekao ono „pa hoću, ako s ćaletom nešto organizujem“, nemajući ideju da to odgovaram zapravo novinaru koji je to iskoristio za naslove. Tako da nije to ništa toliki bauk bio oko pasoša, nego sam ja čisto spontano odgovorio i pretvorilo se u naslov.

Teška tema jedne epohe

Što se tiče same serije, nekako smo na ovim prostorima navikli većinom na sit-komedije, akcije, ali „Vreme zla“ nosi težu tematiku. Kako Vam je to leglo s obzirom na to da ste i Vi mladi, a da se radnja serije odvija u nešto starijim vremenima?

- Jeste u pitanju jedna epoha i teška tema, ali i tema o kojoj se može dosta pročitati s obzirom na to da se tiče Dobrice Ćosića i njegovih dijela, „Vernik“, „Grešnik“, „Otpadnik“... Tako da spremati jednu ovakvu seriju, svakako da litratura i materijal koji sa strane možete pokupiti, ne bi li stekli utisak o tom vremenu i epohi je neophoodno. Ali kada je dostupna onda je sve lakše. Čitajući roman, pričajući s ljudima koji su još više u materiji i sam sa sobom, došavši do nekog doživljaja, jednog trenutka sam napravio lik, napravio to što sam i odigrao.