Samo se na ovom prostoru kaže: "Ja sam iz bivše Jugoslavije". A ja nisam iz neke bivše zemlje. Rodio sam se u Jugoslaviji - odsječan je bosanskohercegovački reditelj, scenarista i profesor Pjer Žalica na početku razgovora za Nova.rs.

Cijenjeni sineasta Pjer Žalica spojio je u svom novom ostvarenju „Praznik rada“ glumce, ali i producente s prostora koji je nekad tvorio Jugoslaviju.

– Jedno vrijeme, za koje se nadam da je prošlo, politički je bilo delikatno uopće spominjati riječ Jugoslavija. I onda se smislio taj prefiks "eks". Kao eksjugoslovenska muzika. Pa, valjda je jugoslovenska. Glupo se osjećam kad o tome govorim – iskren je Pjer Žalica.

Radnja filma je smještena u sarajevsku mahalu, a reditelj "Praznikom rada" šalje poruku da nam je "potreban reset".

- Neophodno je da se operemo i očistimo, pa pogledamo jedni druge u oči i tek onda idemo dalje. I to ne zbog moje generacije, jer meni je već više stvarno svejedno, nego generacije mog sina. Neizdrživo je živjeti pod teretom prošlosti, a kao ići naprijed. Možda bi lakše bilo da nas sve odjednom prime u Evropsku uniju i da nam neko drugi onda rješava probleme. Vjerovatno bi naši sistemi profunkcionisali malo bolje - rekao je Žalica.

Govori to zato što se na ovom tlu, kako primjećuje, sve zloupotrebljava. Da li neko zloupotrebljava poznanstva kada želi da se zaposli, ili kad mu je potrebna karta za premijeru filma, svejedno je...

- Mislim da sam desetak dana unazad bio najproganjanija osoba u Sarajevu jer svi su željeli kartu za premijeru "Praznika rada". Krivo mi je što sve spuštam na taj najbanalniji nivo, ali neophodno je da shvatimo kakvi smo ljudi. No, ono što je još veći problem jeste što zloupotrebljavamo i mnogo opasne stvari, kao što su nacionalizam ili religija u političke svrhe. Kad postoje dileme kako da se riješe neka politička pitanja, najlakše je posegnuti za nacionalizmom. Kad se devedesetih ljudi ovdje nisu stvarno posvađali, valjda ove budale, koje vode ove države, neće u tome uspjeti sada. Ali, da će koristiti te mehanizme, sigurno hoće i dalje. Koristit će vjeru, naciju, praznike, tragedije koje su se događale u prošlosti... Vidimo i da se svijet geopolitički urušava u ambis, da počinje da eksplodira kao vulkan. Opasno je vrijeme. Ali, nadam se da smo devedesetih, bar moja generacija, naučili nešto i da nećemo dozvoliti da nam neko natura kako nam je komšija neprijatelj - upozorava Žalica.

I dok je taj praznik, koji slika u filmu, internacionalan, na speficičan način je oduvijek doživljavan i slavljen na ovim prostorima. Film i počinje kao veselje, a pretvara se u grozotu. Sjeća se zato Žalica kako se u njegovo vrijeme mislilo da su radnička prava u socijalizmu zadovoljena, pa za 1. maj, kad se u svijetu radnici bune i traže svoja prava, ovdje nije bilo razloga za pobunu, što je naravno bio samo privid.

- Za razliku od jadnika u Americi i Engleskoj, koji su osamdesetih morali da izlaze na ulice, tuku se i u krvi s policijom traže svoja prava, mi u Jugoslaviji smo mogli da uživamo, vrtimo jagnjad, jer smo svoju bitku izvojevali na Sutjesci, Neretvi... Sad vidimo da je taj sistem, koliko god funkcionisao, bio laž. A devedesetih smo spoznali tu laž. I u socijalizmu je postojala elita, radnici su varani, stanovi dodjeljivani preko "štele", ali bilo je jakih razloga da se u veselju slavi praznik. A i režim je na tome insistirao. Taj totalitarni, jednopartijski sistem je bio neupitan, i trebalo je imati petlju da se pobunite. A i što bi se bunili, kad dobijete dva neradna dana, i jedan dan se jede i cuga, drugi trijezni - rekao je Žalica.

Kompletan intervju pročitajte na OVOM LINKU.