Trideset godina od prerane smrti pjevačice Đurđice Barlović bilo je u utorak, 26. avgusta.

Njena smrt je Hrvoju i njegovom mlađem bratu Borni prekinula bezbrižno djetinjstvo. 

Te 1992. u avgustu estrada je u šoku je primila vijest o njenoj smrti. Vođa Novih fosila, pokojni Rajko Dujmić, rekao je kako su u njegovu stanu u tom trenutku stali svi satovi. Tek kasnije je čuo vijest i protumačio je to kao Božji znak. Đurđica je preminula u 42. godini.

- Takvi događaji ostanu u nama zauvijek, pa iako je prošlo mnogo godina, i danas pamtim osjećaj šoka i neizmjerne tuge, iako sam tad imao samo 11 godina - priča danas stomatolog.

Pokazivala talenat za muziku

- Svi smo voljeli more i morske sportove. Mama zato što je rođena Splićanka i odrasla je uz more, a imali su oduvijek neki gliser jer su voljeli da plovimo i naučili su me da upravljam još kad sam imao osam-devet godina. Tu ljubav prema moru usadili su i Borni i meni, pa danas obojica volimo i da ronimo - priča Hrvoje Barlović, koji se sjeća mame kao vrlo blage i osjećajne osobe.

Dodao je da se sjeća mnogih detalja, ali je bio malu da bi mogao mnogo znati o njenom profesionalnom putu. 

- Zato sam morao naknadno slagati mozaik razgovarajući s tatom, njenim kolegama, a volim provoditi vrijeme i s majčinim bratom koji živi u Splitu. On isto gaji strast prema brodovima, bio je pomorac i od njega sam mnogo naučio i o plovidbi, ali i saznao mnogo informacija o mami i njenom djetinjstvu i mladosti - priča stariji sin Đurđice i Ivana Barlovića.

Đurđica Miličević rodila se u Splitu 23. avgusta 1950. godine i odmalena je pokazivala talent za muziku i pjevanje, pa je već kao djevojčica nastupala na tad najpoznatijem dječijem splitskom takmičenju "Djeca pjevaju". Kasnije je počela i da svira gitaru, a čim je maturirala srednju građevinsku školu, dobila je profesionalni ugovor. Ozbiljniju karijeru počela je u splitskom bendu VIS Batali, a onda otišla u Zagreb i pridružila se Novim fosilima.

Divno djetinstvo

- U Zagrebu je upoznala našeg tatu Ivana koji je završio stomatologiju i u početku su naši roditelji živjeli kod očeve majke Magdalene. Tek kasnije su kupili stan na Jarunu, ali to je bilo već nakon što je mama napustila Fosile i počela samostalnu pjevačku karijeru - kaže Hrvoje, koji se rodio 1981. godine, a samo godinu kasnije Đurđica je izašla iz tad najpoznatijeg i najpopularnijeg hrvatskog benda.

- Brat i ja smo imali super djetinjstvo sve do tog nesretnog događaja. Kad danas razmišljam, bili smo poput svake druge porodice. Mama je, iako je bila u to vrijeme vrlo poznata, prije svega bila fetiva Splićanka. To znači da nimalo nije polagala važnost na slavu. Jako slično kao uostalom i njena mlađa kolegica Zorica Kondža. Nikakva slava i estradni život ne mogu takvim ženama udariti u glavu niti ih najterati da glumataju i prave se zvijezdama. Naša majka odvajala je privatni život od poslovnog i bila je, prije svega, brižna majka i supruga. Bila je izvrsna kuharica, odlazila je s tatom na pijacu, kuhala, pospremala stan, pravila zimnicu - prisjeća se Hrvoje Barlović, koji baš nikad nije čuo majku da pjeva kod kuće.

- Ne, ona bi zapjevala kad bismo nešto slavili, kad bi se okupilo društvo, ali da bi ovako sebi za gušt da pjeva po kući, to nije nikad. Čuo bih je samo kad bismo išli na njene koncerte. Imala je kod kuće prekrasnu akustičnu gitaru, ali je nikad nisam čuo da svira. Vjerovatno ju je koristila kad bi joj trebalo da uvježba neku pjesmu, ali to nikad nije radila kod kuće, nego na probama ili u studiju. Nije bila virtuoz na gitari, ali je znala dovoljno akorda da bi mogla nešto da odsvira kao pratnju. I onda je ta gitara neslavno završila. Kad je mama krenula u solo karijeru, morala se više posvetiti organizacijskim poslovima, ugovorima, dopisima... I tako su gitaru zamjenili za zadnju riječ tehnike - telefaks. Nije bilo interneta ni mailova, pa su se dopisi slali telefaksom. I danas žalim što više nemamo tu njenu gitaru - kaže Hrvoje, koji je od majke naslijedio ljubav prema muzici.

Pjevala visoke dionice

- Kad god bismo putovali, u autu je uvijek svirala neka muzika, pa i ja danas ne mogu bez nje. Roditelji su puno slušali domaću, sjećam se da su tu bili Prljavci, Parni valjak, Balašević, "Creedence", a mama se jako divila Frediju Merkjuriju, jer ne samo da je pjevao četiri oktave, nego je mogao pjevati i balade i rok - govori Barlović, koji se sjeća da je i njegova mama imala izvrstan glas kojim je mogla pjevati i jako visoke dionice, ali i pratiti bas.

- Nije imala nikakve posebne obrede da bi čuvala glas. Čak bi iz gušta i zapalila cigaretu - smije se Đurđičin sin. 

Na pitanje o razlozima odlaska Đurđice Barlović iz Fosila, Hrvoje kaže - splet okolnosti.

- Ja sam se rodio godinu dana prije njenog odlaska iz benda, koji je tad bio na vrhuncu slave. Tata je puno radio, a mama je puno putovala i na kraju je donijela takvu odluku. Tata i mama su željeli još jedno dijete, mama je čak priželjkivala kćerku, ali došao je moj brat. Zato je taj tempo zahtjevao promjenu u karijeri. Nakon četiri samostalna albuma mama je zapravo razmišljala i o promjeni karijere. Voljela je muziku i pjevanje, ali sve ono što je išlo s tim ju je jako opterećivalo. Prije svega menadžerski poslovi, angažiranje i organizacija jako puno ljudi bez kojih se ne može ni snimiti album niti nastupati. Zato je razmišljala da se posveti novom poslu, a da više egzistencijalno ne zavisi o nastupima i albumima. Sjećam se da je već negdje krajem 80-ih imala potpisan ugovor s kozmetičkom firmom o zastupanju njihovih proizvoda za bivšu Jugoslaviju. Roditelji su već i osnovali firmu, ali je onda počeo rat i to je otpalo, govori Barlović.

Ljetovanje na Pagu

I onda su došli 1992. godina i ljetovanje na Pagu.

- Ta ljetovanja smo voljeli i uvijek smo im se radovali jer bismo mjesec dana bili intenzivno zajedno. Svako jutro roditelji bi otišli na kafu, na pijacu i u prodavnice, kupili sve što bi nam bilo potrebno za taj dan, potrpali bismo to u putni hladnjak, pa gliserom do uvalice. Tog dana mama je otišla da skija na vodi, a čim se vratila, požalila se na bol u grudnom košu. Tata je odmah prepoznao signale srčanog infarkta. S mamom i prijateljem krenuli su put gradske plaže u Pagu gdje je bila ambulanta. Vozač je dovezao mamu u zadarsku bolnicu u rekordnom roku 30 minuta. Nažalost, tamo su je pokušali spasiti, ali nisu uspjeli - prisjeća se Hrvoje, koji je ostao na plaži s Bornom i tatinom sestričnom.

- Sjećam se kako smo čekali da se tata i mama vrate, a onda smo popodne krenuli kući. Kako me tata naučio upravljati tim našim čamcem, s bratom i tatinom sestričnom vratio sam se u luku. Tata je upravo došao iz bolnice i samo nam je rekao strašnu istinu. Ne može se riječima opisati taj osjećaj šoka i tuge - kaže Hrvoje. 

Prisjetio se da je mama očito bila još od mladosti sklona visokom krvnom pritisku.

- Još dok su se zabavljali, tata ju je odveo doktoru jer je mama imala visoki krvni pritisak već u ranim 30-im godinama. To smo i Borna i ja naslijedili od nje. I brat je vrlo mlad počeo da pije lijekove, a pijem ih i ja već nekoliko godina - govori Barlović.

- Možda zvuči kao fraza, ali kad smo izgubili mamu, odrastao sam preko noći. Nisam imao više isto djetinjstvo kao većina mojih vršnjaka, iako su se o nama počele brinuti bake - tatina mama Magdalena i mamina Emica. Uostalom, i tata nas je rano napustio. Umro je 2009. Srećom, naši su nam ostavili kvalitetne temelje, priuštili lijepo djetinjstvo i usadili moralne principe, pa mislim da smo stasali u kvalitetne ljude. Borna i ja smo ostali jako povezani i poslovno. Ja sam stomatološki hirurg i protetičar, brat ima svoju privatnu laboratoriju, radi za mene i još nekoliko drugih kolega i mislim da bi danas roditelji bili ponosni na nas dvojicu - rekao je Hrvoje za "24sata.hr".