Iako džez danas i nije toliko popularan, još uvijek postoje oni koji njeguju i slušaju ovaj muzički žanr. Jedan od tih ljudi je i naš poznati i veliki gitarista Dino Šukalo, koji već 20 godina djeluje u grupi “Sarajevo Jazz Guerilla” kao frontmen, a koja je ove godine izbacila svoj debitantski album.

Pored toga, Dino sarađuje i s brojnim muzičkim zvijezdama i član je pratećeg benda Dine Merlina.

Šukalo je neko ko se može pohvaliti veoma uspješnom i bogatom karijerom, a prošle godine je na Grbavici u Sarajevu otvorio svoj muzički studio koji nosi naziv “Modra rijeka”. Odlučili smo posjetiti Dinu i njegov studio, te porazgovarati s njim o studiju, ali i njegovoj karijeri.

Serija „Tender“

 Odakle ideja za studio?

- Dugo vremena sam radio u svom kućnom ateljeu i prošle godine sam došao na ideju da se iz toga preselim u nešto što je malo većeg gabarita i tako sam došao do ovog prostora i uz pomoć ljudi iz Općine Novo Sarajevo sam ušao u ovaj prostor i počeo da radim tu, uz naravno ogroman posao oko adaptacije.

 Ko sve radi u ovom studiju?

- U ovom studiju rade svi ljudi koji imaju potrebu za studijom, a to su svi muzički profesionalci u našem biznisu kojima je potreban akustički profesionalno tretiran prostor koji je odličan za usnimavanje prema tehničkim standardima. Potrudili smo se da napravimo jedan odličan rum za usnimavanje svih instrumenata i uz vrhunsku opremu imamo dobre rezultate.

 Koje su to zvijezde koje su radile u Vašem studiju?

- Svi oni ljudi s kojima sam ja u dugogodišnjoj saradnji, meni bi bilo neprijatno da se reklamiram preko njihovih imena, ali siguran sam da vaši čitaoci znaju s kim ja radim i svi ti ljudi i dan-danas su tu i iz dana u dan radimo i snimamo. Evo sada finaliziramo taj prvi primijenjeni projekt nove serije u produkciji BH Telecoma i produkcije FIST, kreatora Srđana Vuletića, serije „Tender“, koju smo u ovom studiju zvučno dizajnirali i za koju smo u ovom studiju iskomponirali i snimili muziku.

Vaša grupa „Sarajevo Jazz Guerilla“ je nakon 20 godina djelovanja ove godine u junu izbacila svoj debitantski album.

- Mi smo dugo vremena pokušavali da se na neki način smirimo i da nađemo vremena za svoj muzički projekt i napokon smo ga našli, te smo taj album snimili i izdali ove godine za „Aquarius Records“ u Hrvatskoj i na njemu imamo stvarno toliko dobrih, poznatih i važnih talentiranih gostiju i velika nam je čast da su ti ljudi uopće pristali da učestvuju na tome. Sada radimo na koncertnoj promociji tog materijala, dogovaramo koncerte...

Jeste li zadovoljni kako je album prošao kod publike i kakvi su sada utisci?

- Naravno.. Danas mjesto džez muzike u svijetu sigurno nije u prvom planu i gdje god da sam išao da gledam neke džez koncerte, sva publika stane u jedan klub od 200, 300, maksimalno 400 ljudi. Osim kada sam nedavno bio u Zagrebu kada sam slušao Dajanu Krol (Dianu Crall), vjerovatno najpoznatiju džez pjevačicu na svijetu danas gdje je bio pun „Lisinski“. Tako da je i naša karijera orijentirana prema tom postalbumskom koncertnom životu koji prati album. Recenzije su dobre, kritike su dobre, ljudi me sreću na ulici i govore mi kako nam je ploča odlična i drago mi je da smo i mi konačno uspjeli da komponiramo džez muziku, da iz Sarajeva krene autorski komponirana džez muzika.

Moja supruga

Koliko je džez muzika zapravo slušana u Sarajevu?

- Odlično. Mi dugo sviramo i svi oni klubovi, u kojima mi sviramo redovno i ponekad ne tako redovno, su puni. U Sarajevu postoji tzv. kvorum za džez, Sarajevo je veliki grad, Bosna i Hercegovina je jedna država u kojoj žive i dan-danas ozbiljni, obrazovani ljudi koji žele nešto drugačije, nešto mimo onoga što im se servira i u koji god grad da odemo sa „Sarajevo Jazz Gureillom“, bila to Banja Luka, Mostar, Tuzla, uvijek su klubovi puni i svaki solo dobije aplauz, što je najveća satisfakcija za jednog umjetnika.

Počela je i turneja s Dinom Merlinom?

- Da. Ona je odavno bila spremna. Mi smo radili ovo ljeto dosta intenzivno. Dino je iz godine u godinu sve popularniji, prodaje sve više karata, što ja nekako gledam s najboljeg mjesta, s bine. Sve više i više ljudi dolazi na njegove koncerte i nama je stvarno velika čast i zadovoljstvo učiti od takvog jednog čovjeka.

Kompozitor ste muzike novog filma Pjera Žalice „Praznik rada“.

- Pjer Žalica je moj, sada već mogu reći, dugogodišnji saradnik i prijatelj. Radili smo njegova posljednja dva filma, „Koncentriši se, baba“ i „Praznik rada“. Posebno sam ponosan na „Praznik rada“. To je jedan važan i hrabar film koji govori o temama o kojima se dosta šuti u našem društvu.

Studio, bend, koncerti, muzika za filmove, kako sve stižete?

- Pitajte moju suprugu, to je moj odgovor. Stižem nekako, ali imam osjećaj da kada ujutro operem zube, odmah nakon toga ih i navečer operem. Između ta dva pranja zuba vrijeme tako brzo prođe, ali to je opet ono o čemu sam ja sanjao i mislim da sam privilegiran u smislu da se hranim od onoga što mi je bila osnovna strast u životu. U djetinjstvu sam muziku toliko volio i toliko sam se nadao i molio Boga da mi to bude poziv i sve te moje molitve su danas uslišene i ja radim ono što volim, a mislim da veoma mali procent ljudi na svijetu može reći to za svoj posao.

Jeste li slušali izvođače ili grupe s naše scene?

- Ne mogu reći da sam sistematski slušao neke naše izvođače kada sam bio mlad, osim grupe „Leb i sol“, koja je bila ono nešto drugačije u odnosu na sve što ste imali na sceni, koji su pokušavali da rade muziku bez kalkulacije. To smo mi, taj uski krug djece s kojom sam se ja družio, prepoznavali i voljeli.

Međutim, s druge strane ne mogu zanemariti tu muziku koju je tada stvaralo „Bijelo dugme“ ili recimo „Azra“, „EKV“. Kada gledate s ove distance, to su bile stvarno bezvremenske vrijednosti.

Oni su udarili temelj nama koji se danas bavimo muzikom da možemo s velikim pouzdanjem vjerovati da od muzike možete napraviti biznis.

San iz djetinjstva

 Kada je krenulo vaše interesiranje za džez muziku?

- Odmah poslije rata. Kada sam krenuo da sviram po klubovima s lokalnim muzičarima, nekako sam postepeno ušao u svijet džez improvizacije i uz veliku pomoć svojih prijatelja koji su bili jedna generacija ispred mene, Darka Poljaka i Ede Bosnića, na neki način sam dobio hrabrost da se bavim džez muzikom. Uz mentorstvo Edina Zubčevića, današnjeg direktora Jazz Festa u Sarajevu, koji je moj dugogodišnji prijatelj, od mojih tinejdžerskih dana uspio sam da zavolim džez i da mu priđem na pravi način. Mislim da se sva ta priča o mojim počecima iz djetinjstva u muzici zatvorila što kroz ovaj album „Sarajevo Jazz Guerille“, na kojem Vlatko Stefanovski gostuje, što mi je bio veliki san iz djetinjstva, kao pjevač a ne kao gitarista, na jednoj mojoj obradi njegove pjesme „Talasna dužina“, što na mojim nastupima, na svim stejdževima „Jazz Festa“ u Sarajevu. Mislim da su svi ti ljudi koji su mi pomogli u razvoju, na neki način moji mentori, danas vjerovatno zadovoljni i ponosni što sam ja sada u stanju da prenosim svoje znanje, bilo kroz CD-ove, albume, produkciju u studiju ili na neki drugi način.

Merlin je nulta referenca za sve nas

Radili ste s brojnim muzičarima s naše scene, koja saradnja vam je ostala najupečatljivija?

- Sigurno da je na moju karijeru najviše traga ostavila saradnja s Merlinom. Stavljati bilo šta u tu grupu saradnji, bilo bi nefer prema Dini, ali ta saradnja je sigurno otvorila mnoga vrata na sceni. Onda su počeli i drugi ljudi da me traže. Bez obzira šta će vam drugi ljudi koji su nekada radili s Dinom ili još rade reći, on je nulta referenca za sve nas i svima znači to kada čuju da vi radite s njim. Najveće bogatstvo cijelog tog mog posla s Dinom je što sam uspio da upoznam toliko dobrih ljudi, toliko kvalitetnih muzičara, toliko ozbiljnih ljudi iz industrije, tako da sve ostalo bi bilo nefer porediti s tim.

Otac me motivirao

 Možete li se sjetiti svojih početaka?

- Mogu se sjetiti nekih svojih prapočetaka, kada me je otac motivirao da slušam radio i snimim na kasetu neku muziku njemu za putovanje. Govorio mi je da ako pogodim pjesme, sevdalinke koje on voli onda će me novčano nagraditi. To su neki moji DJ prapočeci. U osnovnoj školi sam ozbiljno počeo da slušam muziku, ne da sviram. Bila je jedna CD-teka na Baščaršiji, koja se zvala ACDC, koja je funkcionirala kao nekad videoteke što su funkcionirale, gdje ste na 24 sata mogli iznajmiti CD kući da slušate. Ja sam svaki dan po tri CD-a uzimao, kada završi škola, odem, vratim tri, uzmem tri i tako dalje. Ljudi koji su tamo radili nisu mogli da vjeruju da ja to uzimam za sebe nego su mislili da uzimam za roditelje po nekoj narudžbi. U mom razredu u osnovnoj školi bilo je sramota reći da vam se sviđa neka pjesma od recimo „Gipsy Kings“, svi su bili toliko alternativni, slušao se „Led Zeppelin, „U2“, toliko ozbiljna i popularna rok i pank muzika, da ako slušate nešto mimo toga, bili ste jednostavno na stubu srama.