Od premijere na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu film Pjera Žalice „Praznik rada“ izaziva brojne reakcije. Priča je to o sudbinama ljudi nakon rata, šta su im godine bezumlja donijele, a šta oduzele, a sudbina stotina hiljada ljudi sadržana je u nekoliko likova koji žive u Sarajevu, tačnije sarajevskim mahalama.
Branka Katić utjelovila je lik Goge, žene koja se bori za čovjeka kojeg voli Fudu, ne vjeruje natpisima u medijima, kao ni policijskim izvorima zašto je on uhapšen uoči 1. maja – Praznika rada.
Za „Dnevni avaz“ ova glumica bogate karijere govorila je o ovom ostvarenju koje je u kinodistribuciju u BiH krenulo 13. oktobra.
Goga je oličenje balkanske žene, snažne, koja ne preza ni pred čim da sazna što hoće, ali i ispoštuje ljude koje voli, pa makar i na svoju štetu?
- Goga je osobena, hrabra da u maloj sredini bude i ostane svoja, odana ljudima koje voli i uvijek spremna da pomogne. Gogi je izbaviti čovjeka kojeg voli jedini put. Svi su zatečeni hapšenjem koje se dogodilo i svi imaju svoju verziju Fudine krivice, ako je uopšte i bilo. Kada se stvari otmu kontroli, ostaje zatečena tragičnim ishodom, nadigrana od sudbine. Da li je Fudo kriv za zločin za koji je optužen ostaje otvoreno pitanje. Na šta je sve čovjek spreman u bezumlju rata? Kako sačuvati čovječnost i ostati ispravan u atmosferi mržnje i stravičnih zločina? Kako u svom tom bezumlju sačuvati dušu?
Sarajevska premijera bila je jako emotivna. Kako ste Vi doživjeli cijelu priču oko „Praznika rada“, kao glumica, ali i privatno?
- Naš film, „Praznik rada“, teži da osvijesti traume koje je rat ostavio, i pomogne da sagledamo sve predrasude i nerazumnost rata. I da se kroz tu bol, koju su svi prošli, pokuša naći svjetlo, nada i želja svih nas da se nađu bolji, humaniji načini sagledavanja razlika i nerazumijevanja koji su doveli do rata. Kako ponovo živjeti normalno poslije svega? Kome vjerovati? Kako zaliječiti rane? I najvažnije, kako opet ne upasti u istu klopku, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, tog otrovnog naslijeđenog narativa koji nas stalno vuče unazad. I kako ne dozvoliti da ponovo budemo žrtve ratnohuškačke politike koju, nažalost, na našim prostorima, političari stalno forsiraju. Zavadi pa vladaj...
Poruka je jasna – u ratu nema pobjednika, svi gube. Koliko je važno, posebno u ovim vremenima netrpeljivosti, slati takve poruke ili je nakon više decenija pokušaja postalo uzalud?
- Tako je, zaista nema pobjednika. Ima samo ratnih profitera i nedužnog naroda koji strada. Mi smo male nacije koje vjekovima žive zajedno. Ne razumijem zašto još uvijek svi nismo naučili da te pripadnost bilo kojoj naciji ili vjeri ne čini boljim od drugih. Nove generacije dolaze, treba im dati šansu da žive bolje i smislenije od nas. Krajnje je vrijeme da shvatimo da će svima nama biti bolje kada naučimo da saslušamo jedni druge, da uvažavamo različita mišljenja, ne sudimo i ne insistiramo da su jedino naša ubjeđenja ispravna i kada konačno shvatimo da su sve naše razlike zapravo bogatsvo ovog svijeta, a ne razlog za međusobnu mržnju i uništavanje. Toliko je nesreće na ovom svijetu a sve zahvaljujući nama, ljudima. Živimo na prelijepoj planeti koju sistematski uništavamo, sebični smo i pohlepni. Sanjam o danu kada ćemo konačno shvatiti da smo svi jedno, da je svako ljudsko biće dio jedne velike porodice. Život prođe za tren, nije li ljepše živjeti ga u slozi, u pokušaju da zajedno izgradimo bolje, pravednije društvo, da pomognemo jedni drugima i onima koji su ugroženi, da damo našoj plemenitoj strani prednost i svjesno pokušamo da ukrotimo taj mrak koji, nažalost, također postoji u svima nama.
Jeste li se nekad pokajali zbog odluke da se iz Londona vratite u Beograd?
- Svjesno radim na tome da se nikada ne kajem, jer i neke manje dobre izbore koje sam napravila, shvatam kao neophodno iskustvo koje me, i takvo, nečemu naučilo. Još uvijek imam i londonsku adresu, nemam potrebu da na bilo šta u svom životu gledam kao neki konačni izbor. U Beogradu i cijelom našem regionu imam mnogo više ponuda za rad. Također vratila sam se radu u pozorištu što sam dugo priželjkivala.
Radili ste s brojnim svjetskim produkcijama. Šta nama svima iz zemalja bivše Jugoslavije nedostaje da bismo im se približili?
- Kada se kod nas desi dobar film on uvijek ima ono nešto zbog čega ta naša sedma umjetnost postoji. Ako mislite na komercijalne filmove koji imaju ogroman broj gledalaca, to je već biznis, koji nema mnogo veze s umjetnošću, već s obrtom velikog novca koji se u njih ulaže. Najveća razlika koju ja znam je u finansiranju filmova, u budžetima, a opet ni to ne garantuje da će film biti dobar. Umjesto da težimo da se „približimo“ svjetskim produkcijama vjerujem da možemo da budemo ponosni što umijemo da napravimo odlične filmove za mnogo manje para.
- U godinama koje sam provela u inostranstvu imala sam samo jednom priliku da stanem na pozorišnu scenu (igrala sam boginju Atinu u Orestiji, u Šekspirovom Globu). Nedostajao mi je direktan kontakt s publikom i ta magija pozorišne igre. Prije dvije godine Jagoš Marković me pozvao da zaigram u predstavi „Sumrak Bogova“, bio je to dobar trenutak, bila sam spremna za nove izazove. Ovog ljeta sam na čarobnim Brionima igrala predstavu „Tramvaj zvani čežnja“ u reziji Lenke Udovički. A cijela ta ideja mog „povratka“ krenula je s pozivom iz Zagreba, i ulogom u seriji „Novine“, reditelja Dalibora Matanića. U tome i jeste ljepota, što neki neočekivan poziv uvijek može da nas odvede negdje gdje nismo ni sanjali da ćemo jednog dana stići – kazala je Katić.
