Predstavnik BiH u UEFA-inom žiriju ove godine je, pored urednika sportskog servisa AA za Balkan Bakira Tire, bio Adis Hadžić, voditelj i reporter Nove BH koji je u Monaku glasao za najbolju nogometašicu i trenera u ženskoj kategoriji. Tako se BiH našla među 25 zemalja koje su imale članove žirija i u muškoj i u ženskoj kategoriji.

Za „Dnevni avaz“ Adis Hadžić je govorio o ovom nevjerovatnom iskustvu, putovanju u Monako, ali i o bh. nogometnoj reprezentaciji, privatnom životu...

Osjećam veliki ponos

Kao kruna na Vašu dugogodišnju novinarsku karijeru, desio se i taj poziv da budete dio UEFA-inog žirija. Kako je došlo do ovoga?

- S obzirom da je ženski fudbal sve popularniji i da mu UEFA daje sve veću važnost, iz krovne evropske kuće fudbala odlučili su ove godine da prošire spisak članova žirija u ženskoj konkurenciji. Tako se ove godine na spisku našlo 30 novinarskih imena iz 30 evropskih zemalja, koji su imali priliku da glasaju za najbolju fudbalerku odnosno trenera ili trenericu uz ženskoj konkurenciji. Osim toga, pravo da glasa imalo je 16 trenera timova koji su igrali grupnu fazu ženske Lige prvaka i 54 selektora nacionalnih reprezentacija u Evropi. Već duži niz godina, put u UEFA žiriju koji bira najbolje fudbalere Evrope dobro je utabao kolega sportski novinar Bakir Tiro iz agencije Anadolija i njegova preporuka prema magazinu Kicker i UEFA-i je bila ključni i prvi korak te mu ovom prilikom zahvaljujem. Nakon toga, proslijedio sam reference odnosno CV UEFA-i i oni su me uvrstili u žiri.

Velika je čast predstavljati BiH na manifestaciji ovakvog tipa. Kako ste se osjećali u društvu sportskih velikana?

- Prije svega moram reći da ovo nije moj bio prvi posjet Monte Karlu ili žrijebu Lige prvaka, jer sam ranije kao novinar i komentator tri puta bio na utakmicama Supercupa koje su se tradicionalno igrale na stadionu „Louis II“ i u novinarskoj ulozi sam prisustvovao i žrijebu Lige prvaka i dodijeli individualnih nagrada. Međutim, ovaj put je to bilo nešto potpuno drugačije, kao član žirija dobijete VIP pozivnicu UEFA-e, pa su stvari od samog dočeka na aerodromu do gale u Forumu Grimaldi potpuno drugačije od onoga kada kao novinar pratite te događaje. Članovi žirija imaju poseban tretman, a kada vidite da ste među samo 30 novinara iz Evrope, shvatite kakva je privilegija biti u tom probranom društvu i samo mogu reći da još uvijek osjećam veliki ponos, jer sam predstavljao BiH na takvom mjestu, na događaju kojem je prisustvovao veliki broj sadašnjih i bivših svjetskih fudbalskih zvijezda.

Kako ste glasali, onako iz srca ili ste imali neke "šaptače"?

- Još jedna privilegija je glasati i dati svoje mišljenje o tome ko je najbolji. Procedura je takva da UEFA odredi 11 fudbalerki i 10 trenera/trenerica za uži izbor, a onda članovi žirija po svom odabiru daju jedan, tri odnosno pet bodova za tri kandidatkinje. Nakon što je Svjetsko prvenstvo završilo trijumfom Španije nisam imao nikakvih dilema o tome ko će dobiti pet bodova, bila je to pobjednica ovog izbora - fudbalerka Barcelone i reprezentacije Španije, Aitana Bonmati. Mislim da je svojim igrama u potpunosti zaslužila nagradu i epitet najbolje fudbalerke Evrope. U drugom dijelu izbora nagrada za najbolju trenericu pripala je selektorki Engleske Sarini Vigman (Wiegman) kojoj sam dao tri boda. Trenerica koja je osvojila Evropski šampionat prošle godine sa svojom reprezentacijom i koja se sve češće spominje kao moguća nasljednica Gereta Soutgejta (Garetha Southgatea) posebno me oduševila izjavom nakon što je dobila nagradu, kada je poslala sjajnu poruku i još jednom čestitala reprezentaciji Španije od koje je poražena u finalu Svjetskog prvenstva.

Grad iz bajke

Kako Vam se svidio Monako, kako biste opisali taj grad koji živi 24 sata?

- Za Monako bih rekao da to nije samo priča o glamuru ili slavi. Na svakom koraku osjeti se posebnost grada, a sjajan osjećaj je prošetati ulicama na kojima se vozi utrka Formule 1. Također veliku pažnju privlače mnogobrojna skupocjena vozila koja rijetko možete vidjeti na ulicama drugih gradova. Isto tako, luka u Monte Carlu je još jedna „izložba” i to skupocjenih jahti. Prelijepi parkovi i vrtovi su na svakom koraku. Centralna plaža prekrivena bijelim pijeskom je jedinstvena, a koliko se vodi računa i o najsitnijim detaljima govori i činjenica da u noćnim satima asfalt svjetluca od refleksije ulične rasvjete i svjetala automobila. Jednostavno grad kao iz bajke, u kojem gotovo na svakom koraku osjetite potrebu za fotografijom.

Koga biste od bh. sportista izdvojili kao najboljeg, iako kao novinar znam da morate biti nepristrasni?

- Teško je sada izdvojiti nekog posebno, jer toliko je sportista i sportistkinja iz naše zemlje koji postižu sjajne rezultate na evropskoj i svjetskog sceni. Talentovana smo nacija, sa ovog podneblja poteklo je toliko dobrih fudbalera, košarkaša, sportista u kolektivnim i individualnim sportovima da je zapravo nejasno kako su uspjeli napraviti velike karijere, a imaju mizernu podršku vlasti, jer jednostavno situacija u državi je blago rečeno nesređena, pa zapravo ne postoji sistem podrške sportu i sportistima.

Veliki ste navijač naše fudbalske reprezentacije. Smatrate li da ćemo se u skorijoj budućnosti plasirati u neko veliko takmičenje?

- Uvijek imam očekivanja da naša reprezentacija izbori nastup na velikim takmičenjima, ali i ovaj put kvalifikacije nismo otvorili onako kako treba i trenutno smo u veoma teškoj situaciji s obzirom da su šanse da izborimo EURO minimalne. Ipak, dokle god postoji i teoretska šansa treba se boriti, mislim da bh. tim ima puno rezervi i neiskorištenog potencijala za koji se nadam da će iskoristiti novi selektor Meho Kodro, počevši od ovih duela protiv Lihtenštajna i Islanda iz kojih trebamo šest bodova. Preostalih šest utakmica u kvalifikacijama su, u isto vrijeme, vrlo dobra prilika da se napravi kompaktan, izbalansiran tim koji bi barem u baražu zaigrao najbolje što može i izborio Evropsko prvenstvo.

Kojeg svjetskog poznatog sportistu ste imali čast upoznati, ko vas je oduševio, a ko, možda, i razočarao?

- Teško je izdvojiti nekoga, možda Grant Hill kojeg sam imao priliku upoznati u Sjedinjenim Američkim Državama. Nekada sjajan košarkaš kojeg sam volio gledati na parketu, a kada sam ga upoznao, van terena bio je opušten i pristupačan i taj susret mi je ostao u lijepom sjećanju. Također, Roberto Mančini (Mancini), sada novi selektor Saudijske Arabije. U Torinu prije utakmice Italija - Bosna i Hercegovina 2019. godine, kolega kamerman i ja smo zbog velike gužve kasnili na dogovoreni intervju, ali to na kraju nije bio nikakav problem. Tadašnji selektor Italije nas je sačekao, snimili smo intervju, a isto veče Italija nas je pobijedila, iako smo poveli pogotkom Edina Džeke i odigrali vjerovatno jednu od boljih utakmica pod vodstvom Roberta Prosinečkog.

Jeste li nekada, tokom karijere, naišli na neke negativne situacije koje su Vas možda uzdrmale?

- Puno je više ljepših stvari koje su se dešavale i koje se dešavaju u mojoj karijeri pa tim negativnim, koje su zaista bile rijetke, ne pridajem značaj. Iskren da budem ne mogu se sjetiti nijedne koja je vrijedna pomena.

Porodica na prvom mjestu

Zahvaljujući ovom poslu, obišli ste pola svijeta. Koje putovanje vam je ostalo baš urezano u sjećanje?

- To je najljepši dio ovog posla, izvještavati i pratiti sportske događaje na licu mjesta. Ono što je najsvježije je putovanje na Eurobasket u Kelnu, gdje je reprezentacija BiH igrala vrlo dobro. Bh. tim je imao sjajnu podršku s tribina i bilo je uzbudljivo izvještavati iz Kelna. Pored brojnih finala Kupa UEFA odnosno Evropske lige i Supercupa koje su se igrale u Hamburgu, Glasgovu, Mančesteru, Istanbulu, u sjećanju mi također ostaje i NBA finale između San Antonija i Clevelanda, kada je LeBron Džejms (James) ostao bez prstena, a za MVP-ija izabran Toni Parker (Tony Parker).

Suprug ste, otac dvije kćerke, kako stižete odgovoriti i na brojne privatne obaveze? Trpi li porodica zbog posla?

-Teško je uskladiti privatne i poslovne obaveze, ali porodica je uvijek na prvom mjestu i svaki slobodan trenutak trudimo se da provedemo zajedno.

Dugo sam trenirao košarku

- Moram priznati da nisam imao nekog posebnog uzora, jednostavno ovo je posao kojem se moraš u potpunosti predati i pronaći svoj put i način rada. Sport je nešto što mi je oduvijek bilo blisko, dugo sam trenirao košarku i donekle mi je žao što nisam postao profesionalac, odnosno zaigrao na ozbiljnijem nivou, ali s druge strane to mi je puno pomoglo u novinarskoj karijeri. Mislim da je vrlo bitno za nekog ko radi ovaj posao da zna kako je to igrati utakmicu, koliko stvari treba za pobjedu, kakvi su odnosi u svlačionici i koliko je truda potrebno da se ostvari određeni rezultat, jednostavno da to iskusi na svojoj koži – govori Hadžić.