Leonard Koen (Cohen) bio je po svemu nekonvencionalan umjetnik. Svoju karijeru počeo je kao pjesnik i romanopisac, i to veoma poštovan. Kada mu je bilo 33 godine, Koen je, neubijeđen u snagu svoje poruke, izražene pisanom riječi, odlučio da ostavi književnost iza sebe i oproba se u muzici i pisanju tekstova, prenosi Telegraf.
Da treba da krenu putem svog neistraženog talenta neki umjetnici znaju oduvijek. Drugima to dođe u snu, treći čuju pjesmu ili prisustvuju koncertu, nekoj svirci koja im "upali lampicu". Ne i Koen.
Kada je 1965. počeo da živi boemskim životom koji je uvijek cijenio, Koen je bio cijenjeni pisac. Novac i stipendije omogućili su mu da putuje svijetom, istražuje ga i o njemu piše. Ipak, na kraju svih lutanja, bila je njegova rodna Kanada mjesto u kome je shvatio da je muzika budućnost.
Dok je odsjedao u Torontu, u hotelu “Kralj Edvard”, Koen je sviruckao na usnoj harmonici, pokušavajući da stvori nove melodije. U sobi koja je bila spojena sa njegovom, a čija su vrata bila malo odškrinuta, mogao je da čuje i vidi dvoje stranaca kako vode ljubav, pomjerajući se u ritmu njegove muzike.
Koen je otvorio knjigu i počeo da čita jednu od svojih pjesama u ritmu koji je stvarao ovaj par, ohrabren njihovom reakcijom i uzdasima koji su dolazili iz druge sobe.
- Mislim da ću da otpjevam i snimim moje pjesme - rekao je prijateljici koja je tu sa njim bila. Otegao je nekoliko riječi, kako je samo to on umio.
- Nemoj, molim te - jednostavno je rekla ona.
Srećom, nije je poslušao, pisao je časopis Macleans 1978. godine. Koen je okrenuo leđa književnosti, posvetio se melodiji i izgradio jednu od najplodnosnijih i najbogatijih karijera u modernoj muzici.
