Reper Edo Maajka, pravog imena Edin Osmić (42), poput svojih kolega s muzičke scene, svoju karijeru je zbog pandemije koronavirusa stavio na čekanje. Shodno tome, povukao se i iz javnosti u svoju privatnost sa suprugom, Izraelkom Lilah i njihovom kćerkom Jasmin.

Ipak, bh. muzičar sa zagrebačkom adresom dao je ekskluzivni intervju za „Avaz“ u kojem je otvoreno govorio o koroni, porodici, preživljavanju, stanju u regionu...

Nema čekanja

- U mojoj muzičkoj karijeri se apsolutno ništa ne dešava, stagnira kao i, manje-više, sve u muzici. Nema koncerata, nema studija, ima samo laganog zapisivanja ideja koje će pričekati neke bolje dane i savladavanja nekih analognih mašina koje sam nabavio prije nekoliko mjeseci - kaže Edo Maajka.

 Potiče li Vas stanje pandemije koronavirusa da stvarate nove numere?

- Ne. Pandemija me potiče na raznorazne humanitarne akcije i razmišljanja o tome kako pomoći ljudima kojima je gore nego meni, ljudima koji nemaju apsolutno nikakvih primanja, niti šansi za primanjima. Mislim da ne možemo čekati da se neko iz nekog ministarstva pobrine za stotine i hiljade muzičara koji ne primaju apsolutno nikakvu pomoć, moramo smisliti neku akciju kojom bi se pomoglo ogromnoj količini ljudi kako bismo barem malo lakše dočekali ljeto i, nadam se, postepenu ekonomsku aktivaciju tog sektora. Konstantno o tome razmišljam u posljednjih nekoliko sedmica.

 Kako preživljavate kada je muzička scena praktično paralizirana?

- Radio sam jedno vrijeme kao kuhar, ali i to se zatvorilo, držao sam radionice za kreativno pisanje i muziku, imam malo iskoristivih skilova za ova kovidna vremena. Sada planiram pokrenuti podcast, nadam se do kraja ove godine, koji će se baviti muzikom, psihologijom, ljudima, svim i svačim i nadam se da će se nešto dobro izroditi kada je u pitanju taj podcast. Iskreno, nisam fokusiran na sebe, nego na ljude oko sebe, koji su u puno goroj situaciji nego ja i lakše mi je tako.

Pratite li aktuelna dešavanja u regionu i svijetu i kako ih komentirate?

- Ne pratim, ne gledam TV gotovo nikako, rijetko idem i na portale, odem na Instagram i ponekad na Facebook kako bih vidio novitete ljudi koje pratim u književnosti, muzici i duhovnosti... Ja sam ti empat, tako da bi praćenje silnih podataka i rasprava za mene bilo više pogubno nego dobro, prestao sam s tim već u martu.

Gdje je dom

 Mladi masovno napuštaju ove prostore. Šta biste im rekli Vi kao osoba koja je adrese nekoliko puta mijenjala?

- Neka idu, ovdje može biti bolje, ali za desetak ili desetke godina. Radeći na emisiji drage Ade Sokolović, upoznao sam mnoge mlade ljude u regionu i skontao da su u još goroj situaciji i problemima nego koje smo imali moja generacija i ja kad smo bili u njihovim godinama, prije dvadesetak godina.  Predepresivno je to da se tako malo toga promijenilo i da su neke stvari još puno gore 

Postoje i napreci, ali se ignoriraju i najpogubnije je to da se znanje i kvalitet još više ismijavaju nego tada. Imali smo i temu odlaska, od njih 30-ak samo je jedan dečko odlučan bio oko svoga ostanka, ostali su, manje-više, već isplanirali gdje idu i kada i šta će tamo raditi i koliko često će nas dolaziti posjećivati. Mladi su jako povezani s novim tehnologijama i sada je još teže gledati vršnjake koji za isti rad uživaju puno više, tako da su mi stavovi tih 29 klinaca i klinki bili vrlo jasni, a jasan mi je i stav onog jednog koji je htio ostati. Ja sam nomad i meni to nije teško. Kako je Seka Sablić nedavno rekla, dom je stvarno tamo gdje ti je dobro.

Lilah i Vi vjerovatno već duže vrijeme zbog korone niste bili u Izraelu?

- Nismo... Fali nam dio obitelji koji je tamo, tamo su restrikcije puno veće nego na Balkanu, kontrola je puno jača, ljudi dobivaju SMS upozorenja ako se i malo udalje od kuće, policija ih pritišće i nemilosrdna je, imaju manijaka na vlasti, teško im je, dobivaju iskustva koja im možda pomognu i da imaju više razumijevanja za komšiluk. Boje se netestiranih vakcina, drugi ih jedva čekaju, nezaposlenost im je veća nego ikada, samo je vrijeme puno ljepše nego kod nas. Neka nas tu u Zagrebu.

Sve prolazi, sve...

 Sluša li Vas Jasmin?

- Djeci je veoma teško, nema druženja, nema proslava rođendana, nema grupnih izvanškolskih aktivnosti, škole malo ima, malo nema, potres ih je zajedno s nama ove godine isprepadao, tako da smo mi roditelji i jarani i učitelji i autoritet i sadržaj. Može se dobiti dojam da mi je teško, ali mi je to najdraži dio posljedica i načina života koji je donijela korona. Ne zaboravite, sve prolazi, sve...

Mnogo mi nedostaje tata

 Kada si posljednji put bio u BiH i kako gledate na sva ova dešavanja?

- Nisam bio u BiH od korone, mnogo mi fale tata i familija, jedva čekam da se ovo sve malo normalizira i da mogu otići i vratit se bez izolacije. Ostaju nam WhatsApp, Messenger i ostali načini komunikacije. Posljednje što sam upratio u vezi s dešavanjima u BiH je promjena vlasti u Sarajevu i Banjoj Luci na posljednjim izborima.

Zadovoljniji sam nego ikada prije

- Ja sam mršaviji barem pet godina, samo što ljudi nikako da se naviknu i da me prihvate takvog. Novost je da živim puno zdravije nego prije, prijelomni trenutak se desio prije dva-tri mjeseca, kada me prijatelj, deset godina stariji od mene, pozvao na Sljeme. Ja sam došao s kesom za gljive misleći da se radi o ranoj šetnji, a onda sam skontao da je on došao s ekipom još starijih momaka koji brzo hodaju uzbrdo i shvataju to veoma ozbiljno. Odustao sam nakon dva kilometra kada više nisam mogao disati i u silasku dolje sam se u nekom smislu probudio i zasramio kao rijetko kada prije toga. Sad mi je to brzo hodanje uzbrdo ranojutarnja rutina, uz to imam još neke vježbe kojih sam se primio zbog problema s leđima, pa sam počeo vježbati i vježbati. Sjetio sam se da sam kuhar pa sam počeo konačno zdravo kuhati i jesti i sad sam psihofizički zadovoljniji nego ikada prije. Ne idem u teretane, niti na dvoranske sportove dok ovo s koronom ne završi, ali mi to i ne treba. Da ne bi tog hodanja i sramoćenja, sad bih „puf pant, puf pant“ do prodavnice i škole kao i prije. Minus je put u plus... - kaže Edo Maajka.