Odvratan moment, ali ću mu biti zahvalan cijeli život, jer me ponovo rodio.

Ovo je jedna od rečenica koju Stefan Đurić Rasta izgovara u autobiografskom dokumentarno-muzičkom filmu „3211“. I to je sve što ćemo otkriti od ostvarenja, koje je nastalo kao opomena drugima, ali i u želji da srbijanski muzičar, koji uživa veliku popularnost u regionu, ljudima, posebno svojoj publici, predstavi pravog sebe, a ne onakvog kakvog su ga mediji opisivali.

To sam ja

Rasta je u zatvoru boravio od oktobra 2020. do januara 2021. zbog nedozvoljenog držanja opojne droge. Priznao je da je droga bila namijenjena ličnoj upotrebi, te je postignut dogovor da godinu bude u kućnom zatvoru. Nije pohvalno, svjestan je i Rasta.

Poruka ostvarenja je „Sloboda je neprocjenjiva“, a osim filma, publika možda uživati i u novom istoimenom albumu. Kroz film je predstavljeno sedam novih pjesama koje je Rasta napisao u zatvoru i koje još nisu dostupne na streaming platformama.

O svemu tome i mnogo više za „Dnevni avaz“ je govorio Rasta u Sarajevu, uoči premijere „3211“. A da, broj 3211 je ustvari broj ćelije u kojoj je boravio.

U Srbiji je „3211“ prošao odlično.

- To je jedina reakcija koju do sada imamo s obzirom na to da smo na turneji i da nismo puno stigli da se vidimo s ljudima i pričamo. Informaciju koju imamo jeste da je najgledaniji film u Srbiji. Ono što sam od kolega uspio da pokupim, što bi se reklo, emocije koje vuku s gledanja filma, da su stvarno svi oduševljeni. Posebno što svi ti koji me znaju kažu da je zaista autentičan i da sam to ja – rekao nam je Rasta.

Sigurno na društvenim mrežama dobivate poruke i od nepoznatih. Jesu li Vam oni prenosili svoje utiske?

- Jesu. Ali i pravo da ti kažem šta mi je ustvari bio najdraži momenat. Dobivao sam i od nekih... Naravno imao sam situacija gdje su djeca vodila svoje roditelje da vide koga slušaju toliko dugo. Ali sam dobio zanimljivu poruku koju sam od jednog oca dobio, koji je gledao film. Kaže sad ću voditi i svoje dijete pošto nisam znao da može ga gledati. To mi je negdje možda i najbitnije, te reakcije, odnosi socijalni među ljudima. To mi je suština.

Prije beogradske premijere izjavili ste da niste kompletan film pregledali. Jeste u međuvremenu?

- Jesam, na kraju jesam. Htio sam da to ostavim za premijeru i tada sam, onako, u dahu što se kaže, pogledao cijelog. Svidio mi se. Bio sam oduševljen. Ostavio je pravi utisak na ljude, odnosno izvukli su onu pouku koju smo željeli da izvuku.

Upečatljiv moment

Zašto ste se odlučili jedan dio svog života prenijeti na velika platna? Koja je to pouka?

- Cijeli život se bavim sobom. I iskreno pisao svoje životne faze. Svi moji albumi vezani su za neku moju životnu fazu i opisuju neko doba. Nemam baš mnogo albuma, imam singlova, gostovanja, mikseta, ali albuma ne. Njih uvijek čuvam za neku posebnu inspiraciju, posebnu stvar. Kroz pjesme sam uvijek opisivao i svoj život. Ti periodi života... Neki su bili lijepi, neki manje lijepi. Ali ovaj je bio upečatljiv moment koji sam želio na kraju krajeva da ekranizujem i da on ostane za neke buduće naraštaje.

Pjesme neće biti dostupne dok promocija filma ne završi. To je dobar PR trik.

- Pa jeste, PR trik je svakako dobar. Ali prvenstveno ono što je meni bilo suštinski bitno jeste da taj kvalitet audiovizualni koji publici damo, da prosto vide i čuju prvi put u bioskopu, odnosno na mjestu gdje imaju prilike i uslove da osjete to kako treba. To je bila prevashodno moja ideja, a svakako 16. novembra će izaći i album u svojoj audioformi i tome se posebno radujem. Pjesme su stvarno drugačije. Inače, prvi put u pjesmama nema ničega eksplicitnog, ne postoje psovke, jer smo zaista radili da prosto mogu svi da slušaju i gledaju.

Ne djelujete emotivno, ali Vaše pjesme otkrivaju Vašu drugu stranu. Koliko Vas to možda uzdiže, ali i sputava?

- Imam sreću što tu svoju emociju filtriram u muziku. Ja možda ne plačem puno, ali moje pjesme svakako plaču. I to je gdje ja praznim svoju emociju. Mislim da bi glupo bilo reći da nisam emotivan, s obzirom da sam toliko zaista pjesama napisao. Mislim da svi ljudi koji se bave generalno umjetnošću mnogo su senzitivniji nego oni koji se ne bave.

Osjećate li se „golim“ pred ljudima?

- Znaš kako... Odlično je pitanje, vrhunsko. I prije nego što sam uradio film, osjećao sam potrebu da treba da se ogolim pred ljudima. To je bila moja dužnost, s obzirom koliko su ti ljudi koji me podržavaju i slušaju i koji me vole, koliko su neistina slušali o meni. Mislim da to što sam se ja ogolio, meni ništa emotivno ne može da predstavlja u odnosu na to kako su me mediji satanizovali i na koji način. Lakše mi je bilo da ja svoju ogoljenu istinu predam ljudima i da kao takvu je shvate. Kažem opet, imam dužnost prema tolikoj količini ljudi koji me toliko godina podržavaju.

Bio bih nezahvalan

Vaša kćerka Tara okosnica je filma i Vaših emocija, ta nemogućnost da je vidite. A pri tome, dok ste Vi bili u zatvoru, ona je mislila da radite u Njemačkoj. Možete li sada zamisliti da je ne vidite toliko dugo, iz bilo kojeg razloga?

- Sreća u nesreći je to beskrajno nadanje kada je čovjek u pritvoru. Prosto, ti se svaki dan nadaš da ćeš da izađeš. I ja sam svaki dan imao nadu da ću je vidjeti. Meni u glavi nije bilo da će to biti toliko dug period, da ćemo toliko dugo biti rastavljeni. Prosto sam svaki dan imao tu duboku nadu. Ne mogu ni da zamislim kako bi to bilo da sad mi neko odredi period koliko je neću vidjeti, da unaprijed znam. Mislim da bi mi to bilo veoma teško.

I u trejleru filma govorite da ste imali priliku probati i proći sve i svašta. Je li ostalo išta Rasti kao neostvarena želja, u svakom segmentu?

- U privatnom životu moja želja je da širim porodicu i da prosto da u jednom momentu, kada se budem penzionisao, uživam u tome. To mi je jedina neostvarena želja. Da sada imam neke prohtjeve, veće od ovih koje živim, bio bih jako nezahvalan.

Kako mislite penzionišete?

- Pa ne, kada dođe moment da prosto... i kad se budem penzionisao, bavit ću se ovim poslom iz nekog drugog ugla, u svakom smislu. Ipak sam ja zastupnik teorije da sve ima neko svoje vrijeme i dozu ukusa, ne treba nikada ići preko toga.

Dredove čuvam od zlih ljudi

U Sarajevu ste bez prepoznatljivih dredova, gdje su?

- Kući su, svakako. To je jedna stvar koja inače, kada je u pitanja rastafarijanizam, oni se ili spaljuju ili se čuvaju u kući kako ih po nekoj kulturi ne bi zloupotrebljavali zli ljudi. Tako da ih ja čuvam na sigurnom mjestu.

Ne populariziramo kriminal

- Moj cijeli život je javan i kao u izlogu. Ljudi prosto posmatraju. Htio sam da ispričam priču onakvu kakva jeste. Ovaj film nismo pravili da populariziramo kriminal niti da stavljamo neke momente koji su komercionalni – rekao je Rasta.

Neko iskustvo ne mora baš na svojoj koži da se osjeti. Neke stvari nemaju cijenu, a sloboda je neprocjenjiva, poručio je Rasta.