Izreka kaže – nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno. Potrudi se čovjek oko nečega, uradi sve kako treba, ali kada dođe trenutak da ubere plodove svog rada, naiđe neki srećković i ubere ga umjesto njega.

Nije to pljačka, nije ni prevara. U takvim situacijama riječ je o utjecaju neke misteriozne više sile. Neki bi rekli – igra sudbine. Naravno da ni estrada, kao ni pojave na njoj nisu lišene tog sudbinskog koba. Koliko ste samo puta čuli da neki estradnjak izjavljuje kako je neki hit bio namijenjen njemu, da bi ga snimio neko drugi i proslavio se istim. Namijenjen da, ali ne i suđen. Sličnih primjera je toliko mnogo da se slobodno može reći da zapravo nema estradne ličnosti bez takvog iskustva.

I taman kad pomislimo da smo vidjeli tu igru sudbine u svoj svojoj snazi, ona ponovo umiješa svoje prste, te nam pokaže koliko ne znamo, ne razumijemo i nismo u stanju da shvatimo. To nam je pokazano na primjeru pjesme “Imam ljubav ali kome da je dam” koju originalno izvodi Muharem Serbezovski, nešto kasnije i Peđa Medenica. Riječ je o pjesmi koja je Medenici omogućila status jednog od popularnijih pjevača nove generacije. To je pjesma koja pjevaču pruža priliku da pokaže svu moć svoga glasa, što je Medenica znalački iskoristio. Međutim, kada je u “Zvezdama Granda” istu tu pjesmu, u istom aranžmanu izveo Amar Jašarspahić Gile, ona je dobila neku novu dimenziju. Iako emotivna, potresna, moćna, u Giletovoj interpretaciji postaje još emotivnija, potresnija, moćnija. Stiče se utisak da su Gile i pjesma stvoreni jedno za drugo. Koliko je impresivna bila njegova izvedba, najbolje ilustruje podatak da je to najgledaniji snimak na Youtube kanalu “Zvezda Granda” s više od 75 miliona pregleda.

Pjesma inače priča priču čovjeka koji je kasno spoznao koliko voli ženu bez koje je ostao i šta mu je ona značila. Dok je bila pored njega, nije shvatao, nije se trudio da shvati, uzimao je zdravo za gotovo. Kada je otišla, spoznao je monumentalnost praznine koju je ostavila za sobom.

On se obraća svom prijatelju i kazuje da mu bez nje nema sna, a kad se desi da zaspi, sanja samo košmare. To je breme s kojim živi, to mu je kazna što se bahatio i uzimao zdravo za gotovo. Sad mu ostaje samo da plače i moli Boga.

Daleko od toga da Medenica nije uspio ono što je Jašarspahić uradio, da dočara bol i patnju lirskog subjekta u pjesmi. Razlika je u tome što je Gile to učinio maestralno. Zbog toga je pjesma poznatija u njegovom izvođenju. Nije kome je namijenjeno…