Ne postoje dvije umjetnosti koje svrsishodnije idu ruku pod ruku od filma i muzike. Koliko puta vam se desilo da slučajno nabasate na neku pjesmu koju volite, koja vas gane pri svakom slušanju, a za koju niste znali da je zapravo iz nekog filma? Ili koliko vam se puta desilo da vam jedina svijetla tačka nekog filma bude muzika iz istog? Još za vrijeme nijemog filma običaj je bio da se filmovi prilikom prikazivanja prate insturmentalnom ekspresijom, a od kad je tehnološki napredak omogućio muziku u filmu, odnos te dvije umjetnosti dobija potpuno drugu dimenziju. Kao da su sudbinski vezani…

Ukoliko se osvrnemo samo na neka ostvarenja domaće kinematografije, doći ćemo do zaključka da su zapravo filmovi iznjedrili pjesme kao što su: „Svečane bele košulje“, „Za Beograd“, „Ederlezi“, „Odlazim, a volim te“, „Floyd“, „Tema iz Otpisanih“, „Trese, lupa, udara“, „Tango Argentino“, „Zonina pesma“ „Na morskome plavom žalu“. Takva je i pjesma „Biseri“ ili kako je vjerovatno poznatija „Iznad Tešnja zora sviće“, koja se ostvarila u filmu „Gori vatra“ Pjera Žalice iz 2003. godine. Pjesmu u filmu pjeva Jasna Žalica, a interesantno jedan od najvećih bardova narodne muzike na našim prostorima Halid Bešlić uvrstio je ovu pjesmu u svoj repertoar. Ne treba zaboraviti ni autora Sašu Lošića Lošu.

Filmu nikako ne treba oduzimati priznanja za značaj i umjetničke vrline, ali bez ikakve sumnje ono po čemu će ostati upamćen definitivno je ova pjesma. Oni koji su gledali film znaju da on predstavlja surovu sliku naše realnosti i kolektivnog mentalnog sklopa. Na vrat – na nos protagonisti ovog filma pokušavaju svoje društvo, ne očistiti od svih poroka i mana, već maskirati ili prikriti iste, jer od posjete američkog predsjednika njihovoj učmaloj sredini očekuju, prije svega, finansijki prosperitet i berićet.

Potpuno istu stvar, samo na drugačiji način donosi i ova pjesma. Ona predstavlja onaj trenutak, kad se tipični predstavnik našeg društva ponadao da će letargiju svog života nenadano razbiti slučajnim „džekpotom“. Sve to je , naravno, ukalupljeno ruhom narodnog melosa, što pomenutu sliku i poruku samo dodatno naglašava. Naravno, ne treba smetnuti s uma one stihove koji su naknadno dodati, a koji potpuno iskreno i bez ikakvog umjetničog uvijanja, jasno i precizno kazuju šta je na umu našem čovjeku – dobrodoš'o predsjedniče.

Simboli dolaska sunca, rađanja zore, svitanja i nizanja dana, zapravo najuspjelije dočaravaju tu nadu u bolje sutra, odnosno spremnost da se ova prilika iskoristi, jer naš čovjek zna da druge neće biti. Zato se raduje suncu. Proklet, kakav je i inače, on živi u neznanju da mu nikakav finansijski berićet neće donijeti napredak, jer je u duši fukara. Isto tako, i američki predsjednik, iako moćan nema moć da donese toliko pominjani suživot u našu žabokrečinu. Zato uvijek treba imati na umu onaj aforizam, da kad neko pomene suživot treba ga poslati u su**rac…